Noc kane je prosla. Obiljezena mladenka provesce jos samo jednu noc u kuci svoga oca. Sutradan ce ukrasena kola doci po nju i ona ce napustiti svoj dom.
Sa sobom nece ponijeti nista.
Svoju staru odjecu ostavit ce iza sebe. U novi zivot je ne smije je slijediti nista iz zivota prije. Vise nije djevojcica. Sada postaje zena.
Opet se penjem uz brdo prema Ehsanovoj kuci na rucak. Muskarci su opet ostali u ulici nize, kod susjeda Farida.
Ulazim u dvoriste gdje na ulazu stoji Ehsanov otac. Upucuje me u kucu. Jucer pomalo suzdrzane zene me srdacno pozdravljaju. Odjecam se domace. Nisam ni usla u sobu, a vec plesem, nesto spretnije nego dan prije. Zene mi pljescu.
Ehsan je nemiran. Njegova obitelj brizljivo je pripremila sobu za dvoje mladenca. Bijeli bracni krevet sa zlatnim ukrasima prekriven je novim zelenim plahtama. Ehsanova majka i sestra sasile su ukrasni pokrivac i zavjese koje su poslije izvezle zlatnim nitima. I zidovi sobe su blijedo zeleni.
Ehsan mi pokazuje ovu prostoriju i ja se glasno divim, a u sebi zamisljam kako ce izgledati prva bracna noc. Pomisljam da li sam zaista trebala vidjeti sobu gdje ce Sukrija, mladenka i Ehsan izgubiti nevinost.
I dok gosce plesu, domacice postavljaju plasticni stoljnak na pod. Priprema se rucak.
Jela ce opet biti istia. Kabulski pilav, meso, spinat, cufte u sosu i banana.
Predhodni dan, na noci kane pojelo se 160 kilograma rize i 70 kilograma mesa. Danas ce se pojesti ista kolicina. Ehsanova majka kuha uz pomoc kcerke, snahe i dvije zene iz susjedstva.
Rucak se servira na ovalima, a jede se u parovima. Po dvije zene iz jednog tanjura. Pribor za jelo se ne servira. U Afganistanu se sve jede rukama.
Predhodnu noc sam se namucila jeduci tako, ali sada sam vec iskusna. Djevojka sa kojom djelim porciju prstima je iz gomile rize iskopala komad mesa. Rukama ga je isitnila na nekoliko komadica, zagrabila je pola kolicine sakom i prebacila na moj dio tanjura.
Jas am izvadila prstima cuftu iz sosa i prepolovila je. Jednu polovicu sam dala djevojci do mene, a drugu sam pojela. Prstima sam zahvatila rizu, a zatim sam i prste i rizu umocila u sos od cufti i sve to ubacila u usta. Djevojka sa kojom dijelim porciju izvadila je iz posudice dinstani spinat i prstima ga stavila na moju stranu tanjura.
S apetitom sam jela. Jucer mi je jos bilo malo neugodno, ali danas me strah od bakterija i glista nije mucio.
Riza je padala na moju skupocjenu svilenu suknju, ali nisam se previse uzbudjivala, sve zene su sa sebe skidale masna zrna rize. Uvjerila sam samu sebe da ce fleke izaci kada suknju odnesem na kemijsko ciscenje.
Odjednom svi ustaju. Istresaju hranu sa svecanih haljina i u gomili cipela pokusavaju nacvi svoje. Ja sam se izborila za svoje sandale, a gomila me povukla do kombija ispred kojeg s nalazio ukraseni auto Ehsanovog brata Javeda.
Javed se smije. Pitam ga zasto je tako sretan. “Zato sto sam se ja izvukao”, kaze i nastavlja se veselo smijati.
Bijeli auto je ukrasenim crveno zelenim plasticnim sitnim cvjeticima i velikom roza masnom na krovu.
Vidim Ehsana, kaze mi: “Sad idemo po mladu. Njeni sada trebaju plakati, a mi se moramo smijati. Iako ja mislim da ce se oni smijati a da cu ja plakati.”
Poslije krace voznje u pretrpanom kobiju stizemo opet u kucu mlade. Tu su opet i glazbenici. Iako sviraju, nitko ne plese. Sukrijina obitelj place, ali se na licu njene majke moze nazrijeti zadovoljan smijesak. Ehsanova obitelj se smije dok vodi mladu. Ehsan se ne doima suvise sretno, ali se smijesi. Ipak to od njega zahtijevaju i tradicija i obicaji.
Mladenka tiho ulazi u ukraseno vozilo, i tone u zadnje sjediste. Place. Ehsan sjeda pored nje, ja sjedam u kombi iza, i uskoro smo opet u mladozenjinoj kuci.
Ehsan maldenku uvodi u sobu gdje ce zivjeti do kraja svog zivota. Scena je tuzna. Objema se na licu ocitava strah.
Kada su usli u sobu, Ehsanova obitelj je zapljeskala, a onda su se gosti polako razisli, ostavljajuci maldence da se snadju kako znaju i umiju.
Sutradan u jutro krvava plahta mora biti izlozena na ravnom krovu Ehsanove sobe.
Post je objavljen 03.12.2007. u 06:03 sati.