Marketing
kada me dotakne...
Opet sam danas nekako potištena... ne znam zašto. Mislim, jednim dijelom znam zašto, ali opet, ne znam zašto se s time nisam još uvijek pomirila... Još uvijek me ponekad uhvati da ne mogu biti sretna...
Ali, očito nitko nije uvijek sretan, to savršenstvo življenja ne postoji... Još uvijek mora biti trenutaka koji nas zamrznu u trenutku vremena i davi svojom prisutnošću.. Težak je taj život ponekad. 
No, nije bitno...
Bila sam za vikend doma, ali ovoga puta nisam bila sa svojim društvom kao inače, nismo se baš družili, nekako je sve bilo čudno... možda me zato još uvijek drži taj neki čudni osjećaj...
A mrzim to!!! Mrzim to kad sam takva!! Kad mi s ništa ne da, kad nema volje za ništa!! Kad mi se slušaju tužne pjesme jer mi tada odgovaraju!! Kad mi se čini da ću se sutra ujutro boriti sama sa sobom da ustanem i odem na faks...!!! MRZIM TAJ OSJEĆAJ!!! 
Dođe mi ponekad da zaplačem, možda se nakupi toga pa mi prekipi sve, i onda jednog trenutka dovoljna je sitnica da me potpuno izbaci iz takta.
Nedostaje mi onaj osjećaj snage, sigurnosti u sebe, osjećaj sreće i zadovoljstva. A znam da je dovoljno malo... samo malo...
Evo ga na! Pa kvragu i sve... suze su mi se nakupile u očima...
Najviše od svega, zaboli me osjećaj usamljenosti koji mi se zna pojaviti... Ponekad se totalno osjećam kao... ne znam... osoba koja nije zanimljiva nikome... Ponekad mi i dođe da se zatvorim u sebe, maknem od svih i samo šutim i slušam svoj unutarnji glas. Pročitala sam negdje, više se ni ne sjećam gdje točno, kako je jedna žena rekla da što više ljudi poznaje to je usamljenija. To se ponekad i meni čini. Ma da nemam razloga za to jer imam stvarno puno prijatelja i za par njih sam stvarno vezana i oslonac su mi u svakom trenutku. Ne znam stvarno... Opet ću reći to i bacila bih se u smeće najradije, ali nedostaje mi netko, netko da mi bude oslonac kao dio mog života, netko tko će popuniti tu prazninu zbog koje se ponekad osjećam usamljeno..
To je očito i dalje jedina stvar koja pokreće ljude, s kojom se sve ostalo čini nekako lakše...
No dosta mi je.. neću više, samo mi je još gore.
Gladna sam, a u stanu nemam ništa za jesti (budući da sam došla u Zg u 21 h i sve su pekare bile više - manje zatvorene) Potamanila sam sve bombone koje sam imala.. Mama njupa mambu... mama ne njupa mambu, ja sam sve ponjupala! I dalje sam gladna. Jedva čekam jutro da odletim do pekare po kiflice sa šuknom i sirom 
mmmmm Evo ga, jedna sretna misao! Jej...
Noćas samo želim mirno zaspati... to je sve...
Post je objavljen 02.12.2007. u 23:41 sati.