Marketing
...dobri prijatelji nikad ne moraju dokazivati jedan drugome da su najbolji oni to jednostavno znaju...
...jako boli kada ti najbolja prijateljica okrene leđa...
sigurno se pitate zašto to pišem... E pa zato što se to meni jučer dogodilo...
Tako sam trebala nekog uz sebe... cijeli dan mi je bio sav nikakav, bila sam žalosna, sve se skupilo... i naravno htjela sam svoju najbolju prijateljicu uz sebe... moju Suzu... ali ona se okrenula...
Zvala sam ju da ju pitam da odemo nekud, Ja,ona,Taja,Sanja i Marija...al nije joj se dalo... Čak sam sredila da nas moj tata odveze, al nije htjela...Zatim sam joj rekla da mi javi ako budu išle kuda, jer subota je... ne želim biti sama... I kasnije mi Tatjana pošalje poruku da će Suzana ići kod Sanje, i da idem s njima... A ni Suzana ni Sanja mi ništa nisu javile... i bilo mi je glupo nametnuti se nekome... I nisam ljuta... ali da me boli to,boli me, da mi je teško...to da...
Zato sad ovo pišem jer bih eksplodirala...
I sad se osjećam tako jadno, glupo...prazno...
I tako sam subotu provela sama, gledajući neki film, o kojem neznam ni kak se zove, i kasnije zaspala...u suzama...jer neznam šta sam skrivila...
I nikad nema nikog uz mene kad je meni teško... uvijek sam sama...
A najgore je to što sam ja uvijek bila uz nju... ovo ljeto kad je tjedan dana bila u kazni, nije smjela nikud, ja sam svaki dan išla kod nje, iako me njena mama ljutito gledala... bilo mi ju je žao... grlila sam je... Čak sam se s Tatjanom posvađala zbog nje...a to nisam smjela...pogriješila sam, priznajem...
A gdje je Sanja bila za to vrijeme, nije se ni sjetila Suzane...
Nisam ljuta na Sanju...ali nikad nisam mislila da bi se tako ponijela prema meni, iako mi je Tatjana to govorila da Sanja"odvlači" Suzu od nas, i danas mi je to rekla...
Ali nikad nisam mislila da je tako, uvijek smo svi bili zajedno...
Uvijek smo ja i Suzana bile nerazdvojne... Nisam ja žalosna samo zbog onog jučer, to je bila kap koja je prelila čašu,i natjerala me da se zamislim nad svime...šta se sada događa s nama neznam, ali jako sam povrijeđena... I znam da ću opet prijeći preko toga, jer ne mogu biti sama... moram imati nekog uz sebe...
I ako im nešto kažem, znam da će opet ispasti da se ja ljutim za svaku sitnicu, ali to su sitnice koje mene povrijede, sitnice zbog kojih sam ja sada takva kakva jesam... I žao mi je što moram svima reči u lice šta mislim, ali takva sam, žao mi je što ne mogu biti dvolična i pričat iza leđa kao neki...
I znam da sam rekla da više neću dopustit da me ništa povrijedi, znam da sam rekla da neću plakati zbog osoba koje nisu zaslužile moje suze...
I da bih sada mogla izaći van i vrištat, bih, i da mi je teško kao nikada, je... i da ću sutra bit totalno sjebana jer nisam ništa učila a pišemo test, hoću...
I problem je što više ne vjerujem u ništa... ne vjerujem u pravo prijateljstvo... jer pravi prijatelj je onaj zbog kojeg nikada ne moraš plakati...koji je uz tebe...
I znam da ću sutra doći nasmješena u školu, jer ne smijem dopustit da me sve to slomi...ali kad jednom puknem, kad jednom sve to bude jače od mene, tad samo dragi Bog zna šta će biti samnom, jer na ovom odvratnom svijetu, ne postoji niti jedna osoba koja me nikad nije povrijedila...
prijatelji su anđeli koji te podignu kada tvoja krila zaborave letjeti... hm... tako bi bar trebalo biti...
SVEGA ĆE BIT AL PRIJATELJA NEĆE, SVEGA ĆE BIT AL NEĆE BITI SREĆE, SVEGA ĆE BIT, PUSTI SUZA NEK KREĆE, KAD SE PRIJATELJI RASTAJU... 
nad ovim se zamislim... i taj me stih natjera da prijeđem preko svega, i nastavim kao da ništa nije ni bilo...
prošla je ponoć ali moram samo još ovo objavit...
ili možda ovo...
Neznam...ali čim saznam, javit ću vam...
Maja...
Post je objavljen 02.12.2007. u 23:22 sati.