Marketing
"Pjesnici su čuđenje u svijetu. Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari." Za njih ne postoji danas ili sutra. Oni ne poznaju potpuno značenje riječi jučer. "Pjesnici su vječito treptanje u svijetu."
A ja sjedimogrnut trošnim kaputom, u uglu stare kavane. "Pjevam sebe koji umirem na dan bezbroj puta i bezbroj puta uskrsnem." I opsujem toliko puta taj život, kada dopušta da kroz njega koračam ponekad preteškim koracima za moje slabašno tijelo. Ipak, živjeti je nešto sasvim normalno na ovome svijetu. Netko ti podari život i na tebi je da živiš. I dok živimo taj naš život, u stopu nas prati, iz dana u dan, sjenka smrti. A što je zašpravo smrt? Je li to onaj tren kada "mati živinski krikne, otac zaćuti, i bulje nijemo cijelog dana" zatvoreni u svojoj sobi, puštajući da ih dan i noć zaobiđu? Ujutro se probude, navuku crninu, isprate moje tijelo na vjećni počinak i nastave sa svojom svakodnevnom rutinom života. Ili je to pak ona sekunda vječnosti u kojoj će se tijelo i um razdvojiti jednom zauvijek i ja ću postati slobodnim čovijekom, no bez vlastitog tijela? "Smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema. I nema kraja, smrću je samo obasjana, staza puta od gnijezda do zvijezda." Izjednačit ću život i smrt kao pojave koje su suđene svakome od nas. Na mome putu smrt korača uz mene, kao pokraj najboljeg prijatelja. "Moj svršetak njen pravi je početak: kad dalje kraljuje sama."
Jer ja sam ovdje samo u prolazu. U ovoj kavani, ovome životu, na ovome svijetu. Tih nekoliko godina živim u ovome tijelu, potom ono odumre, i za mene više ne postoji. To je oslobođenje duha i uma od smrti, i smrti od tijela koje je toliko puta strahovalo od nje same.
inace, tema je Motiv smrti tijela u poeziji Antuna Branka Šimića
svi oni koji će napraviti copy-paste, molim da ne pripisuju ovaj tekst sebi. hvala
people, uzivajte 
Post je objavljen 02.12.2007. u 20:53 sati.