Sarita Montiel
Nedjeljna jutarnja kava, malo opuštenija od onih u ostalim danima tjedna... Zvuci Radio Sljemena... Temperatura zraka, tlak i meteorološka prognoza za dan koji počinje.
Uz kavu, govorimo jedno drugome, sve ono što preko tjedna ne uspijemo reći. Neobavezne teme. Usput složim koji tanjurić, šalicu ili žličicu u suđericu. Zveckanje pribora za jelo čini da ne čujem početak melodije na radiju.
-Prodavačica ljubičica!- Kaže supruga.
-Ma nije. - Odgovorim ja i ostavljam odlaganje pribora za jelo u suđericu, da bih poslušao melodiju.
Trenutak kasnije...
-Boga mi, u pravu si!- Sjedam na stolac i slušam dobro znanu melodiju iz filma koji sam s ocem gledao, čini mi se, još davne 1963. ili 1964. godine.
Ušla mi je u uho ta prekrasna arija, vjerojatno zato jer sam ju mnogo puta nakon gledanja filma čuo, a u sjećanju, u živom sjećanju slika prekrasne mlade žene, prodavačice ljubičica.
Pjevala je na španjolskom. Bila je veličanstvena. Moja mama je bila lijepa, a kreto sam se i u blizini drugih krasnih ženskih bića tih dana, ali lice te žene na filmskom platnu, kao lice samog Boga, a tada još nisam ni mogao pojmiti Boga. Ne pitajte me mogu li danas! Ne pitajte me sjećam li se ijedne druge sekvence iz filma.
Mog oca nema već više od trideset i pet godina. Sjećam se da smo on i ja još zajedno gledali jedino "Junake Pavlove ulice".
Teško da se mogu sjetiti zašto me je otac poveo u kino da nas dvojica sami gledamo "Prodavačicu ljubičica".
Mislim si ja tako o tome i suze mi naviru na oči, a supruga me pita što mi je.
Ona sve zna, pričao sam joj o toj melodiji i filmu, ali i svom sjećanju na taj odlazak s ocem u kino, sigurno deset ili petnaest puta do sada.
-Sve nas to čeka, mila moja!-Kažem joj i ustajem sa stolca kako bih smjestio još jednu zdjelu sa štednjaka u suđericu, a ona se smije kroz suze, dobro znajući na što ciljam.
Završava "Prodavačica ljubičica", a javlja se magični Elvisov glas u pjesmi "In The Ghetto".
Post je objavljen 02.12.2007. u 18:01 sati.