Opustiti se!
Kako?
Jutro krene s jakom crnom kafom, bez mlijeka. Prvo se mora opustiti mozak, da bi se znalo da postoji. Zatim se opuštaju udovi, tijelo, da bi se stavilo u funkciju robota. Nakon jedno pola sata kafa već lagano djeluje. Lijeva polovica mozga razmišlja šta danas skuhati, a desna bi sve poslala u pičku materinu i objavila post (onaj kad si na kruhu i vodi, ne blogovski ). Ipak, pobijedi lijeva opcija. Konačno, radi se o mozgu kućanice, a ne o izborima. Robot, netom nakon popijene kafe, sve odradi. I još hrpu poslova. Blaženi robot.
Onda robot krene u vanjske akcije.
Mijenja uloge.
Postaje radnica, mama , baka, kćer, žena.
Istina, robot je robot dok ne stigne na zacrtanu adresu. Tada se ukljući mozak. Probude se osjećaji. Lijeva polovica mozga misli kako bi trebala češće i više dati, desna je zadovoljna, opravdava se da ne stigne. Naravno opet pobjeđuje lijeva opcija, i ostaje jebeno ružan osjećaj krivnje, uvijek na nekoj adresi.
Kad odradi sve, kao čarolija, robot nestaje.
Večer je.
Dolazi jedna još mlada žena.
Puna snage.
Naučene strpljivosti.
Tolerancije.
Spremna na zajebanciju. Uvijek.
Sjeda za komp.
I konačno, OPUŠTA SE.
E, al zajeb, stiže Fata.
Ne da joj mira.
Jebote, kako je ružna.
Kao da ima ospice, vodene kozice, alergiju, sve zajedno.
Doduše, nema brkove, ali čelavi, grozno, grozno.
No mlada žena stisne tipku, ode u virtualu, i zajebe Fatu.