Imam dugi jezik...laprdača sam samo takva...i dobila sam ono što sam zaslužila, kad laprdam...znala sam da će me to jednom koštati glave i časti...gadim se sama sebi...hm...na svojim se greškama najbolje uči...nema smisla prenositi tuđe tračeve i slično zato jer postoji nešto što se zove pokvarenog telefona i onda stvar završi na onome ubite glasnika...hm...trebala bih živjeti prema poslovicama...onda nebih griješila.
Ima jedna lijepa priča koja mi se svidjela...anegdota...prenosim...jer je vezana uz moju "nesreću".
Tri sita
Mudri i plemeniti ljudi imaju kadšto puno zavidnika. Tako se jednom umnome Sokratu obratio neki znanac:
"Sokrate, moram ti reći. Onaj tvoj prijatelj za tebe je rekao..."
"Čekaj!", prekinu ga mudrac. "Jesi li sve što mi imaš reći prosijao kroz tri sita?"
"Tri sita?", pitao je ovaj u čudu.
"Da, moj prijatelju, tri sita! Promisli: može li se to što mi želiš reći prosijati kroz tri sita?
Prvo sito je istina. Što mi imaš reći, jamačno si ispitao je li istina?"
"Ne. Samo sam čuo, ali..."
"Tako, tako. Ali ti si to prosijao kroz drugo sito, kroz sito dobra. Jel to što mi želiš reći dobro?"
"Ne.", tiho izusti ovaj. "Potpuno suprotno naime..."
"Ako je tako", prekinu ga mudrac, "onda prosij to kroz treće sito i pitaj se je li to potrebno reći."
"Potrebno baš nije, ali..."
"Dakle", nasmija se Sokrat, "ako to što mi imaš reći nije ni istinito, ni dobro, ni potrebno, onda je najbolje da sve to prekrižiš i ne opterećuješ se time."
Živijo Sokrat...
I tako...sve to bijaše kao u ovoj priči...a ja nisam prosjala...