Evo, moje dugo obecavano svjedocanstvo. Svjedocanstvo, svjedocim o Bogu. Govorim o mom zivotu kroz koji sam ja njega dozivio.
Inace ja sam Ivan, student iz Kastela, studiram racunarstvo. U moj zivot, svijest o Bogu je pocela jacati prije godinu dana. To nesto sto me dotaklo je bio moj prijatelj kojega sam poznavao od 8 razreda osnovne skole. Susreli smo se na jednom gradskom sahovskom natjecanju i onda iduci put na prvi dan u srednjoj skoli, upisali smo isti razred. On tada nije poznavao Boga, ja sam inace cijeli zivot u crkvi nedjeljom, no do prije godinu dana kao pasivni promatrac. A on nije bio ni toliko. I nasi zivoti su se razisli malo nakon srednje skole, mada smo upisali isti faks, ali razlicite smjerove. On je tada poceo piti za vrijeme izlazaka malo cesce, dok sam ja isto pio, ali nikad u tolikoj mjeri kao on. Obojica smo slusali "zescu" glazbu, ja pak prave gadosti, otvorena pljuvanja po Bogu. Ja sam se vise zafrkavao na faksu, izgubio sam dvije godine tada, a on je gurao jako dobro.
Nekako u isto vrijeme, kad sam cuo da je imao nezgodu, dosao sam do CDa jedne grupe, kojoj se sad nemogu sjetiti imena. U svakom slucaju, na naslovnici je bila trnova kruna, a tekstovi su bili posebno usmjereni samo na gadjenje Krista. No muzika je bila predobra, ali ono stvarno, nemozete zamisliti kako mi je dobro legla. I tako, nedugo nakon sam se vidio s njim. On je u startu imao jednu stranu tijela oduzetu plus sto nista nije mogao vidjeti, sve mutno. No dosao je do Boga reko tetke koja je bila u jednoj molitvenoj zajednici. On onako cijeli pod pocetnim dojmom, ubrzo je ozdravio, pohodio je karizmatski susret, bio je par puta kod vlc. Radigovica na njegovim seminarima, poceo se druziti sa ljudima koji su zivjeli svoju vjeru. I poceo se mijenjati. Da, ljudi se tesko mijenjaju, navike se lako sticu ali tesko rasticu. A on je u jako kratko vrijeme postao druga osoba. Duh Sveti je zracio iz njega. Dobro se sjecam nevjerice nakon prvih par razgovora, one moje zedji za onim sto mi je on govorio, toliko toga skrivenog mi je izlazilo rasvjetljeno na oci. Ona prava strast djeteta Bozjeg je izbijala iz njega. I naravno da me to povuklo. Poceo sam se misliti malo o svom zivotu, uvidjao sam i prije a pogotovo tada ispraznost zivljenja kojeg sam dotad zivio. Nisam zelio nastaviti s time. A opet zelja za Bogom je jako snazna bila. Poceo sam lagano, korak po koracic, polako sa zastajkivanjima mjenjati svoj stil zivota. Preispitivati postupke.
Dotada sam rijetko molio, jednom dvaput u mjesec dva, i to tako da nakon sto bih zavrsio Oce nas, Zdravo Mariju i Slava Ocu bih se zamislio jesam li uopce izmolio to jer se nijedne rijeci nebih sjetio kao izgovorene, toliko bih malo mislio na ono sto molim. Poceo sam birati ono sto slusam, no to je bilo biranje licemjera, trebalo mi je edno mjesec dana da prestanem sa svakom grupom koja je imala sotonisticke tekstove, pa onda jos neko vrijeme dok nisam raskrstio sa nekim grupama. Jako tesko je to bilo, a kad pogledate onako trezveno obicne gluposti. Neozbiljne "filmove za odrasle" sam relativno lako odstranio po principu "Ako te oko sablaznjava, iskopaj ga". Doduse, koristim internet jako cesto, dan danas mi se dogodi da padnem kad upadnem u malodusje, ali istina, rijetko ali samo zbog moje slabe volje. I malo pomalo, svoje lose osobine sam cistio, ali ostavljam svoju najvecu, lijenost. Zbog nje upadam u hrpu situacija koje me dovedu do grijeha i danas.
Za razliku od mog prijatelja koji je cupanjem oholosti cupao i ostale sitnice, ja sam isao kao vrtlar obrezivati stablo. Sad mi je jasno da to tako ne ide. Nije da mi tad nije bilo jasno, ali uvijek je manjkala cvrsta volja. Zbog mojih obaveza pored studija skoro svako jutro mi je slobododno za otici na svetu misu. I to uvijek iskoristim. Zbilja, mogu posvjedociti koliko je velika milost koju vjernik prima preko mise i sv. pricesti kad zbilja vjeruje u nju. Idem i na molitvenu zajednicu. Citam Bibliju skoro svakodnevno, molim iako u molitvi imam hrpu toga za izgradjivanje i produbljivanje odnosa s Bogom. Nekako paralelno samnom u duhovnom rastu je i jedan moj drugi prijatelj koji se neovisno o meni obratio i progledao.
I tako je uglavnom svo ovo vrijeme. Jedna stvar je ipak tu iskocila iz te svakodnevnice. Ima tome sad malo vise od dva mjeseca da mi se otac ubio.
Mozete zamisliti kakav to ucinak ima na ljude. Ja sam nekako ostao cvrsto na zemlji, svjestan sam kao vjernik svega. Toliko sam se ispraznih prica naslusao, toliko praznih tapsanja po ledjima, toliko dalje rodbine prvu put vidio. Potpuni mir tih dana sto se tice utrke zivota. Cudno je za pricati o tome. Cesto se sjetim on prispodobe o kucama na dobrim i losim temeljima. Ta situacija je sigurno dramaticno utjecala na dosta ljudi u
mojoj obitelji, koja je jako velika i s oceve i sa materine strane. Puno ljudi je navela da se zapitaju za koga oni zive i zasto zive. Nikad mi se jasnije nisu cinile sve one price o zabludama u koje smo upali, o bijegu od istine, o okretanju ledja Istini. I dobro, moja obitelj je i prije bila jako povezana, brinuli smo jedni o drugima, nismo ni dopustali da razdor udje u nas. Stvarno, kad danas pricam sa prijateljima puno ljudi izrazava nevjericu zbog cinjenice da se to dogodilo. I da je moj otac podlegao. Doduse, sve te price pricaju ljudi koji ne poznaju Boga. Koji se zavaravaju da ga poznaju. Oni ljudi koji znaju Boga se mole za nas i mog oca, ne pricaju previse, znaju da nam to i ne treba sada. Cudan je osjecaj kad dodjete na misu i idete cestitat nekome a onda on slozi bezizrazajno lice jer nezna kako bi postupio. A u meni nikad jaca vjera nego ovih dana.
Zbilja, otac mi je cesto davao odlicne lekcije o zivotu, tako da sam i na ovom njegovu primjeru naucio puno toga.
Znate, dugo sam se dvoumio kako da napisem ovo svjedocantvo, pogotovo nakon svega sto se dogodilo zadnje vrijeme. No mislim da ce nekome zbilja biti na izgradnju. Svjestan sam da ce biti onoliko misljenja o ovome koliko vas i procita ovo. Bilo bi mi drago kad biste razmislili nakon ovoga jeli zbilja vrijeme koje poklanjate svojim najblizima dovoljno. Meni moga oca vise nista nece vratit, a nemogu niti znati hocemo li skupa Bogu se klanjati ili cemo oba biti zauvijek odvojeni od Boga. Zna samo da imam samo sada, sutra mi nitko ne garantira, i da me nikakvo zlo nesmije pokolebati da smetnem s uma da sam pozvan usprkos svemu ciniti dobro. Bogu zahaljujem na svemu, na svakome koga vidim, i iako padam kao dijete s bicikle koje pokusava nauciti voziti svjestan sam da imam Isusa koji je sve moje grijehe vec otkupio, i sad sve ovisi o tome koliko cu ja tome vjerovati.
Bog vas blagoslovio!
Post je objavljen 02.12.2007. u 15:37 sati.