Tmurno je nebo danas i nekako kao da je dan pospan. Valjda tako i treba biti, prosinac je tek počeo a blagdani se vuku od vrata do za vrat onako kako samo oni znaju. Konvencijske blagdanske kupovine dobar su izgovor da se nekom nešto pokloni, od knjige, stripa pa nadalje; ali ne mogu si pomoći a da ne pomislim na ljude koji se boje blagdana.
Među takve kao u nekom mediokritetskom početku pjesme spadam i sam, i blagdani i ono što smo od njih u stanju učiniti u smislu očekivanja zamotanih u ukrasni papir u stanju učiniti često znaju uzrokovati fobiju koja nas tjera da se zaključamo u stanove i prespavamo tamo negdje do sredine siječnja. A opet... Često se pitam gdje su oni dani kad smo se veselili Božiću, kad smo sadili pšenicu za svetu Luciju i kad je zbilja dobri duh tog blagdana lebdio oko stola, kad je snijeg pod nogama škripao poput najbolje božićne pjesme dok bismo išli na polnoćku na kojoj ne bi, kao ovih godina, pričali o politici s oltara.
Sve je nekako užurbano, užurbani smo i mi i čini se kao da Božić i blagdani kaskaju za nama. A onda tu dolazi i Nova godina koja nameće proslavljanje promjene broja na kalendaru, a sve to, sve to mi se najiskrenije više ne da. Apsolutno. Nastojim se prisiliti da glumim hladnokrvnost, nastojim prešutjeti neke stvari ali još uvijek se bojim. Želim usporiti i uhvatiti onaj osjećaj koji kaska iza nas i onda ću se valjda prestati bojati. Baš mi i ne ide a dotad me tješi što su barem završili - izbori.
Post je objavljen 02.12.2007. u 12:44 sati.