Preinstalirao sam windows i počeo ponovno raditi sve u mojoj moći da vratim svoj pc u ono stanje u kojem je bio prije nego što sam ga izbrisao. Skinuo sam stumbleupon, songbird, zonealarms, sve ono bez čega znam da ne mogu radit bez konkretnog uspjeha. Jedan od tih programa je firefox. A njega vratiti na staro je bol u stražnjici (uf jebtoe prijevoda). I bacih se na vračanje bookmarkova, addona, ekstenzija i search engina te vratio tagove za mail, forume i druge stvari. I zaboravio svoj blog. Sjetio sam ga se prije par minuta.
Jebote pisao sam ga od sedamnaeste godine. I bio sam si kul pisajući ga. Ponekad sam baš dobro pogodio riječi koje sam koristio i misli koje sam pretvarao u njih. Bili su periodi kada sam imao barem ono, deset ljudi koji su me redovito čitali. Negdje je to sve stalo, valjda. Zanji post? Ne sjećam se, valjda nešto o bendu ili što već.
Okej okje, i što radim ovih dana da ništa više ne pišem? Radim. I sviram. Snimili demo u kojem je jedna pjesma ispala jerbo je nisam mogao otpjevati kak spada. Sve ostale je učiteljica pjevanja kojoj idem da riješim taj problem stavila u kategoriju „gorega od kareoke pjevaća poslje četvrte pive“. Ono što je simpa kod svega toga je to što bekvokali, koji su pjevani nježnije i čišće , zvuće bolje nego glavni vokal, koji je trebao biti hrapav i kul i zapravo ispao bolestan i tvrd. No to je naš demo, i reći da je loš bi reklo puno o nama samima. A mi?
Matej (gitara) se zaposlio i nema vremena za probe. To ili ga ne želi naći. Ima raznorazne djevojke i pitaj boga gdje još svira i koju muziku preferira. Zadnji put sam ga vidio kada je došao na pjevanje bekvokala koji taj dan nisu bili otpjevani. Veselo.
Vanja (bass) je išao na operaciju noge, i jedini put kada izlazi iz stana (kad uopće dođe u Zagreb) je da na štakama odpuže do faksa i natrag da se riješi ispita koje i ovako i nako pada, a ako ne pada provede i više vremena u tom stanu učeći za njih. Njegova djevojka misli da sam totali konj i pitaj boga kako ga nije uspjela nafukat (doslovno) da prestane svirati samnom.
Ja sam se također zaposlio i radim dvanaest sati dnevno. Slobodni dani su mi nedelja i utorak koji se sasvim savršeno ne poklapaju sa slobodnim danima Mateja i Vanje. Mogu se jebat. Tsk. Kad bi bar mogao i to. Bubanj sam svirao prije tjedan dana i dobio žulj. Žulj jebemu. Totalno sam ispao iz forme. U slobodno vrijeme idem na dramsku na koju zapravo nejdem i tugujem za danima kada sam na nju išao.
Naš četvrti član, bubnjar, negdje vani svira pije i zajebava se, totalno bez ideje da je naš bubnjar, te da mora dolazit na probe i urlat bekove na snimanjima za koje dajemo sasvim previše novaca.
Drkam osamnaest puta dnevno. Prije sam imao neki motiv za to i maštao neki konkretni scenario. Sad samo blejim u zid i čekam da svršim sa time. Muf nisam vidio stoljećima, i jedino što sam vidio relativno blizu tog pojma je dlakava noga moje šefice. I ode moj seksualni život kvragu.
Kada radim čekam da odem doma. Kada sam doma čekam da odem radit. Ljudi me zovu na kave i pive i ja ne dođem. Zatim me ne zovu pa tražim bilokoga za isto.
Sjetio sam se bloga i jebeno me deprimirao. Sjetio sam se dana kada su jedine depresije bile zašto pobogu ne mogu ljubiti tu osobu koju želim ljubiti. Po kome?
Negdje prije svega ovoga bilo je previše razloga za stati. Sada imam previše razloga da krenem dalje, u ne političkom smislu, očito. Radim do četvrtog mjeseca i onda idem u Boston vidjeti nikad prežaljenu ljubav, zatim u Cairo sjesti na dine svijeta.
Post je objavljen 02.12.2007. u 11:26 sati.