Pregled posta

ROGUE STATE OF MIND

CRNI NOVEMBAR

"Nemam brata do Sadata,
ni jarana do Bumedijana.
Tko nas može, tko nas smije,
rastaviti od Zambije..."

Davor Slamnig



piše: Denis Kuljiš, pandit

Bio je to jedan normalni radni tjedan predsjednika Republike: u nedjelju 23. rujna, doputovao je u New York... U New Yorku prvog jesenskog vikenda vlada neopisiva ludnica. Normalni ljudi koji idu na posao na Wall Street ili na 5. aveniju strahovito kunu, jer ulične zapreke i njujorški policajci, blokiraju većinu raskršća u centru, kuda promiču motorkade limuzina sa zatamnjenim staklima, u kojima se opskurni afrički diktatori voze na East River, na sjednicu Generalne skupštine.

Ove je godine domaćin donedavni direktor naše firme - šef za balkanske operacije njemačke kuće WAZ, suvlasnice EPH, nekadašnji makedonski diplomat Srđan Kerim, koji je postao predsjednik Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, odnosno, kako sam kaže, "predsednik sveta". Posljednji posao što ga je obavljao u Bivšoj i Propaloj, Blagopočivšoj i Nezaboravnoj državi, bio je - šef kabineta jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara. Lončar se, naravno, i ove godine prezentira na East Riveru, sad kao vanjskopolitički savjetnik hrvatskog predsjednika Stipe Mesića. Stipe će u New Yorku provesti nekoliko dana u nevjerojatno hektičnoj aktivnosti. No, stari momak (ipak mu je sedamdeset i jedna) perfektno se drži: preletio je Atlantik, pa se odmah uključio u diplomatske operacije na 62. redovnom zasijedanju. Njegov je rokovnik gusto ispunjen. Održat će govor predstavnicima 192 zemlje, koji su se okupili da raspravljaju nadasve o klimatskim promjenama. Govorit će na posebnoj sjednici posvećenoj izazovima modernog vodstva i vanjskoj politici u 21. stoljeću. Bill Clinton pozvao ga je na sastanak Inicijative, skupine državnika koji pokušavaju iznaći rješenja za vruće globalne probleme. Predsjednik Bush pozvao ga je na večeru. Posjetit će B'nai B'rith, židovsku "samoobrambenu ligu". Sastat će se službeno s predsjednikom Nigerije, Umaru Musom Yar'Aduom, turkmenistanskim predsjednikom Gurbangulyjem Berdimuhamedovim, zatim kraće i manje službeno, s predsjednicima Afganistana, Iraka i San Salvadora, te s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i turskim premijerom Erdoganom, čija žena nosi zar. Dospio je radno doručkovati s filatropom financijerom Georgeom Sorosom, pa s njim razgovarati "o djelovanju zaklade Otvoreno društvo u Hrvatskoj". Baš nisu imali puno štofa za razgovor - Soros je svoj ured u Zagrebu zatvorio još prošle godine; nije ostavio ni polovni službeni auto koji su ondje koristili. Tako se, bit će, žvaknuo po kroasan - diplomacija je, kao što je poznato, "kroasan sa sedam kora" - pa je Stipe opet jurnuo po hodnicima zgrade na East Riveru, ispred koje se propinje Augustinčićev apstraktni jahač, spomenik "neznanom državniku", da uspostavlja i održava kontakte: "Bok, Gurbanguly, šta ima?", "Ogbo, Musa, kak je?", "O, i vi ste tu, Mahmude, kako ide nuklearni program?"
Jer, "na marginama sastanka na vrhu", kako to formulira protokol, Stipe se Mesić, sastao i s premijerom Irana, Mahmudom Ahmadinedžadom, "na zahtjev iranske delegacija".

O čemu su razgovarali? "O odnosima dvije zemlje", i to "vrlo otvoreno".
A kakvi su odnosi između dvije zemlje? Zapravo nikakvi - otkad se Ćiro Blažević vratio iz Teherana gdje je trenirao domaći klub, neprežaljen od Bad Mudžahedin Boysa, Hrvatska i Iran uglavnom se drže svaka za sebe, preokupirane duboko različitom agendom. Hrvatska nastoji ući u Europsku zajednicu i pretvoriti se u mirnu, civiliziranu turističku zemlju u kojoj će hasesovsaci uzgajati organsku mrkvu, dok Iran izgrađuje divovsku podzemnu tvornicu za obogaćivanje urana pomoću deset tisuća centrifuga ilegalno pribavljenih preko Pakistana od "oca islamske A-bombe", dr. Abdulkadira Kana. Iran ne dopušta inspekciju komisiji Ujedinjenih naroda, pa je zemlja zbog toga pod sankcijama. Budući da je razgovor bio "sasvim otvoren", Stipe je rekao Mahmudu da "Hrvatska odobrava samostalni razvoj nuklearne tehnologije za miroljubive svrhe", ali samo uz regularni međunarodni nadzor. Također, upozorio je kako Hrvatska nikako ne može prihvatiti stavove uperene protiv zemalja u punopravnom članstvu Ujedinjenih naroda, ili proizvoljne ocjene o povijesnim događajima. To se odnosilo na Ahmadinedžadova obećanja da će izbrisati Izrael s mape svijeta, te njegov revizionistički odnos prema Holokaustu - u Teheranu je, naime, nedavno, pod pokroviteljstvom svoje vlade, upriličio znanstveni skup na kojemu je dokazano da je Holokaust obična židovska izmošljotina. Kako se Stipe ne bi našao u nezgodnoj situaciji kad ode u B'nai B'rith da ogovara Jašu Binenfelda, ili na doručku kod Sorosa te na večeri kod Busha, morali su, prvo, diplomatskim rječnikom, raščistiti te nesuglasice, pa pošto je svaka strana ostala kod svojih ranijih stavova, zaključili su da bilateralna suradnja ipak ostavlja mnogo mogućnosti za unapređivanje. Stpe je prihvatio prijedlog da posjeti Teheran, "čim se za to stvore političke okolnosti". Treba, naime, vidjeti što će biti s najavom francuskog ministra vanjskih poslova Bernarda Kouschnera, da Zapad, ako Mahmud ne odustane od centrifuga, namjerava vojno intervenirati.

Ipak, kolikogod im platforme bile različite, Mesić i Ahmadinedžad dotakli su se u jednoj točki, pa je to zapisano i u priopćenju sa sastanka. I jedan i drugi, naime, smatraju, da male i slabije zemlje ne smiju biti majorizirane od onih velikih i snažnijih. Zalažu se za ravnopravnost u međunarodnoj zajednici i jednakost u Ujedinjenim narodima. Stipe, kako je negdje izjavio, "ne želi biti američka pudlica". Mahmud pak nije spreman, s milijardu i pol muslimana u svijetu, da ga potiskuje ili izmanipulira Veliki Šejtan. Tu su se Mesić i Ahmadinedžad na čas zagledali, i sve razlike među njima na sekundu su nestale. Tako različiti, a opet, ima tu nešto, kako je bio primijetio Jim Marshall, kad je ugledao 63 godine mlađu Anne Nicol Smith.

Mali, zbrčkani bradonja od pedeset godina, građevinski inženjer, politički fanatik koji je, navodno, sudjelovao u zarobljavanju diplomata u američkoj ambasadi u Teheranu, uspio je u politici kao veći radikal od fundamentalista koji su ga podržavali, predvođeni njegovim mentorom, ajatolahom Mohamedom Jazdijem, najkonzervativnijim pripadnikom kleričkog vijeća, koje zapravo upravlja Iranom.

Urbani hrvatski bradonja u dobrom odijelu, diplomirani pravnik, direktor arhitektonskog biroa, politički prilagodljiv lik koji je ustašama na njihovom skupu znao reći jedno, a partizanima drugo, bio je najbliži Tuđmanov suradnik još u hadezeovskoj prvoboračkoj baraci, a zatim se osamostalio s podrškom svog iskusnog starog kamerada, Josipa Đolija Manolića, praudbaša u službi samostalne Republike Hrvatske.

Kako ta dva toliko različita politička iskustva mogu komunicirati?

Naravno, preko posrednika i ljudi zaduženih za ideološki format hrvatske diplomacije. Koga zanima kako zaista funkcionira taj "otuđeni centar moći" hrvatske vanjske politike, najbolje će shvatiti ako na Internetu, na portalu YouTube, gdje su razotkrivene mnoge tajne državne politike, pogleda sajt 3 Caballeros-Song (subititled). Vanjsku politiku, naime, osim Stjepana "Stipe" Mesića (71), koji je utjelovljuje, vode njegov specijalni operativac Budisav "Budo" Lončar (83) i Tomislav "Jantar" Jakić (64), analitičar zadužen za, što bi Rusi rekli, "teoretičeskaju pastanovku".

Pojava Stipe Mesića dobro je poznata, a lik Bude Lončara, dovoljno osvjetljen. Malo poznati "treći čovjek" - anoniman poput Krasa u Prvom i Lepida u Drugom rimskom trijumviratu - Tomica Jakić je, zapravo, jedan bizarni lik sa zagrebačke žurnalističke scene, koji se neslućenim obratom sudine, pretvorio u sivu eminenciju hrvatske vanjske politike, uporište njene antiameričke orijentacije. Zbog takva njegovog usmjerenja, Stipe Mesić morao ga se, poslije dvije godine u službi, otarasiti 2003., pod Račanovim pritiskom, ali ga je, poslije dvije godine u progonstvu, opet vratio u svoj predsjednički ured, kod posljednje rekonstrukcije 2005. godine. Papirnati geostrateg, profesor Siniša Tatalović sad je tu vanjskopolitički frontman, a analitičar Jakić - ostrašćeni ideolog. Hladni, pak uljudni i proračunati Budo, premazan svim hidratantnim kremama, s milijun nagradnih milja u predsjedničkom zrakoplovu, diplomatski point-man, naš je čovjek u njihovu glavnom gradu, istodobno Caliban i Ariel (Shakespeareov, a ne Henkelov).

Kako je Tomica Jakić, sa skromnog mjesta novinara u vanjskopolitičkoj rubrici zagrebačke televizije, dospio na ključnu poziciju u Aneksu predsjedničkih dvora, koji je Pašalić izgradio na Pantovčaku da odande upravlja domenom diktatora s metastazama na mozgu? I, uostalom, kako je Tomicu obuzela pizma prema američkoj politici, stvar koja bi bila donekle razumljiva da je riječ o iskompleksiranom primitivcu koji je u grad došao iz vlaškog ili hercegovačkog kamenjara, ali nikako kod jednog pravog Zagrepčanina - zagrebačko građanstvo uvijek je iznad svega obožavalo Ameriku, slušalo "Glas Amerike", a na Božić pohađalo novogodišnji prijem u Američkoj ambasadi - i to komunisti, ništa manje nego građanski desničari...

Tomica Jakić je, kažu svi koji ga poznaju, posve atipična pojava.
U žurnalizam ulazi, još kao student prava, 1964. godine. Tada je po prvi put bio raspisan javni konkurs za prijem djelatnika u tu važnu državnu i partijsku ustanovu, pa je, na probni rad i interno školovanje, primljeno dvjestotinjak ljudi, uz ostale, recimo, Obrad Kosovac, pa Neda Ritz, Saša Ivančević, Drago Flego, a zatim i sam Tomica Jakić. Tesali su ih godinu i pol pa tek onda zaposlili one koje su se kvalificirali, a Jakić je istodobno, u dvadeset i trećoj, diplomirao na Pravnom fakultetu. Bacilo ga je u reportere. Zlatna prilika za klince kojima je bilo stalo do novaca - u socijalizmu se, za razliku od sadašnje situacije u državnom kapitalizmu, plaćalo po učinku, pa tko se htio umjesto starijih, bezvoljnih kolega, lomatati u reportažnim kolima s ekipama po terenu, mogao je namlatiti veći "osobni dohodak" od direktora Televizije. To Tomicu baš nije privlačilo, on je bio od mladosti uštogljen i zalizan, štreberko s očalima, no ta vanjština nije, kao kod Kosovca, skrivala normalnu personu mladog grebatora koji inklinira novcu, ženama i alkoholu. Jakić je iz bolje familije, roditelji su mu bili sveučilišni nastavnici i kod kuće, navodno, govorili njemački. Tako je Tomica dospio u vanjsku - prvo na radio kod nepodnošljivog gnjavatora Ante Kesića, kojemu je kao mlad novinar i šefov posilni morao pomagati u njegovom hobiju, skupljanju raznovrsnog zanimljivog kamenja. Kesić je na partijskom savjetovanju o kulturi, koje se održavalo poslije 1971. kad je trebalo napraviti inventuru i ustanoviti je li ostao kamen na kamenu od partijske ortodoksije u sferi koju su najteže poharali nacionalisti, s govornice obavijestio sudionike kako je barem očuvana njegova zbirka kamančića što nalikuju svjetskim državnicima, u kojoj se ističu jedan koji je pljunuti Tito i drugi, pronađen na plaži na Brijunima, koji frapantno nalikuje na Indiru Gandi. Možeš se okladiti da je to otkriće, kako se često događa, umjesto profesora, načinio njegov asistent. Stari radio-udav, koji je inače izumio nažalost neprihvaćen termin "Blistok" (za "Bliski istok"), pustio je naposlijetku Tomicu da ode na televiziju, kod Žarka Božića, pionira televizijskog vanjskopolitičkog žurnalizma, pouzdanog partijskog kadra, koji je drugovao s eurokomunistima. Besmrtna je Božićeva splitska invokacija intervjua s Felipeom Gozalezom. Žarko (s jednom nogom zakoračio je na stepenište na kojem stoji mladi španjolski socijalistički premijer, nalaktio se rukom kojom drži mikrofon na koljeno, a nogavica mu se zadigla, pa otkriva kratku čarapu i dlakav sinjski gnjat): "Kanži nan Felipe..." Tu je Tomica opet bio kontrast, sav on - dok su drugi dečki na desku uvijek brbljali, ogovarali, pokušavali nešto pričepiti ili se negdje uvaliti, on je uspravan sjedio na stolici, ne dodirujući leđima naslon, te odbijao da participira u trošku za zajedničku narudžbe crne kave. Držao se za sebe, bio je jako ozbiljan, apartan. Oženio se, doduše, sekretaricom generalnog direktora. Onda su mu sugerirali da uđe u partiju. Odbio je - a to je na televiziji bilo posve nezamislivo. No, nisu ga dirali, i nije mu nimalo smetalo u potonjoj karijeri, kad je putovao po cijelom svijetu s državnim delegacijama i povjerljivo razgovarao s visokim dužnosnicima - recimo s Budom Lončarom, koji je tada bio šef inozemne obavještajne službe SID, jugoslavenske CIA-e. Ima još jedan takav, podudaran slučaj u ondašnjem zagrebačkom novinarstvu - i Maroje Mihovilović nije nikad ušao u partiju, a uživao je isto takvo povjerenje, te bio, uostalom, umnogome sličan lik, no Maroje je svoju poziciju naprosto naslijedio od oca, Ive Mihovilovića, koji je bio mason, pa mu se moglo vjerovati da nije krriptoklerikalac i hrvatski nacionalist...

Vanjska politika kojom se Tomica isprva bavio na televiziji bila je posve papirnata - uzimali su vijesti s "Tanjugova" teleksa, pa u studiju čitali s dramatičnom intonacijom. Vanjsokopolitički događaj koji se prati kamerom bio je samo ako negdje otputuje drug Tito. Drugo se rješavalo telopom. Ako Indira Gandi, osoba portretirana u škriljcu koji je more izbacilo na brijunsku plažu pred noge zadivljenog Jakića (ili Kesića), primjerice pošalje rođendansku čestitku drugu Titu, u ugao "blue screena" stavi se Titova fotografija u "maršalki", pa Tomica pročita vijest s role istrgnute iz "Tanjugova" dalekopisača, narihtanog na "prijem", pošto još nije bio izumljen "blesimetar", od kojega su svi voditelji dobili strabizam...

Tada još, zapravo, nije postojao ni zagrebački Dnevnik, nego samo večernja informativna emisija ("Jučer, danas, sutra"), dok su se centralne vijesti svakog dana emitirale iz beogradskog studija, sve do 1968., kad je Savka uvela zasebnu hrvatsko izdanje. To je povećalo važnost osoblja vanjskopolitičke rubrike, iako se tehnologija nije puno promijenila - i dalje su, dramatičnim glasom, čitali vijesti, ali sad su mogli uvesti i svoje vanjskopolitičke komentare. To nije bila jako komplicirano - uvijek imaš "Zapad s jedne strane ovo", a "Istok s druge strane ono", dok smo u sredini mi, Jugoslavija, Tito i nesvrstani, najvažnija stvar u ambijentu koji zovemo "svijet". Dakle, fućkaš Italiju, fućkaš Francusku i Englesku, ako se ondje ne održava neki sindikalni kongres, ili ako teoretski časopis pariške disidentske komunističke ćelije "Trockisti sa Saint-Germaina" nije objavio reportažu o uspjesima samoupravljanja. Ono što je zaista bitno jest hoće li genocidni režim Pol Pota izgubiti mjesto u Ujedinjenim narodima u korist prokineske frakcije Henga Samrina, ili će je zauzeti predstavnik reakcionarnog režima bivšeg Titova prijatelja princa Norodoma Sihanuka. Jedan od najvećih uspjeha nesvrstane diplomacije u doba kad je tromotornim poslovnom džetom "Myster" Saveznog izvršnog vijeća nebom špartao Budo Lončar, bila je pobjeda u tom nastojanju da se u UN, na sjednici Generalne skupštine, za Kampućiju sačuva tzv. prazna stolica. Pol Pot, koji je u mladosti sudjelovao na radnim akcijama u Jugoslaviji, tako nije delegitimiran na međunarodnoj sceni. To su bili podvizi iz vremena kojemu je zagrebački rock-pjesnik Davor Slamnig ispjevao odu:

"Nemam brata do Sadata,
ni jarana do Bumedijana.
Tko nas može, tko nas smije,
rastaviti od Zambije..."

Normalnim ljudima te su nesvrstane misterije poslužile da se situiraju, pa su kroz to iskustvo prošli kao kroz hladnu vodu, izašavši na drugoj strani posve spremni da, poput Hide Biščevića, prihvate tekovine tuđmanizma, ili što se već ukaže na putu. No, Tomicu Jakića i njegovu pritajenu uobrazilju, to je, čini se, puno dublje obilježilo. Većina revolucionara i fantasta potječe iz boljih obitelji - Lenjinovi su bili seoska gospoda, a otac maoista Jean-Luca Goddarda, ženevski bankar. Da je Jakić fetišist tajne politike, blokovskih nadmetanja, borbe potlačenih i tlačetalja u svjetskom sukoba Dobra i Zla, shvatio sam prilikom promocije knjige Markusa Wolfa, "Čovjek bez lica", koju je preveo i predstavio zagrebačkoj javnosti u nazočnosti autora. Wolf je legendarni istočnonjemački špijunski šef, Nijemac odgojen kao Rus, kagebeovac koji je ušao u Stasi, pa svoje agente ubacio u sve najvažnije institucije Zapadne Europe. Njegov čovjek, šef kabineta Willyja Brandta, srušio je vladu tog karizmatičnog socijalista, jer je cilj istočnonjemačke službe bio da se dokaže kako se u Zapadnoj Njemačkoj politikom mogu uspješno baviti jedino nepopravljivi fašisti. Wolf je memoare napisao kad je, prilikom njemačke lustracije poslije ujedinjenja zemlje, izveden pred sud, kao vlastitu apologiju, obranu i alibi. Predstavljanje prijevoda u Novinarskom domu u Zagrebu 2003. godine, pretvorilo se u jedinstven, nikad ranije ni kasnije ostvaren drugarski susret svih bivših i sadašnjih obavještajaca, policajaca i špijuna. Kao "obavještajnom kritičaru" činilo mi se da sam jedini "civil" u dupke ispunjenoj sali. Za predavačkim stolom sjedio je "Miša" Wolf, njemu slijeva tronuti - nikad ga nitko nije vidio tako uzbuđenim - Tomica Jakić, a s desne, drugi obavještajni fantast, dr Miroslav Tuđman, biši šef Hrvatske izvještajne službe svoga pokojnog tate... U prvom redu sjedio je Đoli Manoli, bio je ondje prisutan Boljkovac, a zastupljeni Udba, KOS, VONS, SZUP, Sedma uprava, Treća linija (po kleru), te pripadnici kolegija Službe državne sigurnosti na Zrinjevcu 7 koji se nisu pojavljivali u javnosti od posljednjeg sastanka koji je s njima održao Josip Perković radi prozivke pripadnike srpske mreže "Labrador"... Kad smo donijeli knjige na posvetu (u mojoj piše: To Denis Kuljiš, s vrlo pravilnim "š"), ispred mene je, sa suzom u oku i dijamantskom rinčicom u uhu, smjerno čekao na red rmpajlija iz sadašnjeg sastava vojne službe, hercegovačkog SIS-a.

Tomica Jakić s tim ljudima nema veze, ali s njima dijeli fascinaciju. On je iskreni borac za novi svjetski poredak, kontra od kontraša, vjernik ideje nesvrstanosti, kojoj je najveći neprijatelj jedina preostala globalna velika sila, Sjedinjene Američke Države. Nikad Amerika nije imala slabijeg ni upornijeg protivnika i rezultat toga sraza, još se ne može predvidjeti.

Ako je Tomica Jakić neshvaćeni fanatik, Budo Lončar i Stipe Mesić to sigurno nisu. Stoga se vanjska politika koju vode "Los tres Cablleros", sastoji od dvije komponente - idealističke (Tomičine) i pragmatične (Stipine i Budine). Susreti s Ahmadinedžadom na 62. sjednici Generalne skupštine i sa Chavezom uoči 61. idu pod prvo, kao kamuflaža, a veze s ruskim, kazahstanskim i azerbajdžanskim predsjednikom, pod drugo. Libiju ne znaš bi li ubrojio ovamo ili onamo. No, kad Stipe u Bakuu, gdje policija masovno prebija novinare i baca ih krvave na veliku hrpu na glavnom gradskom trgu (irfs.az.press@gmail.com) kaže da će Azerbajdžan uskoro postati "azijska Švicarska", ne govori to jer mu je tako napisao Jakić, nego stoga što mu je Budo tamošnjeg diktatora Ilhama Hajdara oglu Alijeva predstavio u povoljnom svjetlu - ta poznavao je još njegova oca, Gajdara Alijeva, legendarnog šefa KGB-a, koji je trebao naslijediti Černjenka umjesto Gorbačova - bio je protukandidat - pa bi propast komunizma bila još zadugo odgođena... I regionalni vanjskopolitički biznis - odnosi sa Crnom Gorom, Kosovom i Bosnom, spadaju u taj okvir. Kad se Stipe u Bosni domunđava sa Silajdžićem, te s njegovim eksponentom, "podržavljenim" Hrvatom Željkom Komšićem - a s Harisom povezao ga je preko zajedničkih prijatelja Hrvoje Petrač - to je sve pragma, o kojoj se ne zna puno, i nije ni jako važna, jer se svodi na normalno političko lobiranje za neke kompanije i poslovne interese, ali cijeli taj sklop naftno-građevinsko-vanjskotrgovinskih PR-operacija i pothvata ne bi se mogao ostvariti da Pantovčak striktno primjenjuje proeuropsku politiku "Europa zdaj" kao glavni nacionalni prioritet. Petljanje s nepoćudnim tipovima i "rogue" državama tom nastojanju sigurno ne koristi, nego šteti. Najviše šteti oponiranje Americi, ali kad bi Stipe od toga odustao, više ne bi bio međunarodni frajer, nego ustavni fikus. Budući da je moćan na domaćoj sceni, opasan uoči izbora, nijedna mu vlada ne može to spočitavati, pa Hrvatska tako ima dvije vanjske politike: jednu redovnu, pješačku, europsku i real-ekonomsku, te drugu flamboajantnu, koja leti na krilima predsjedničkog "Challengera", u kojem tri čila postarija momka briju globusom u potrazi za skarednim društvom i sumnjivim prijateljima... Još dvije godine valja se strpiti da se ta povijesna anomalija otkloni iz društvenog života, skupa s gomilom kadrova iz iste ekipe, koje je Stipe, na Budin nagovor, potrpao u svjetska veleposlanstva. A onda će, nadaj se, doći neki normalni mlađi tipovi, koji nemaju pojma tko je u Beogradu Carlosa vodio na ručak, ni tko je Mossadu izdao momka iz "Crnog septembra", kojega su u beogradskom hotelu "Balkan", gdje ga je SID skrivao, ujutro našli u krevetu prerezana grla...


Post je objavljen 02.12.2007. u 09:09 sati.