Iako ne volim recikliranje na blogu, jer smatram da je blog na neki način medij trenutka, na ovaj potez ponukao me briljantan Athenin post o 1989 godini, godini u kojoj su rođeni birači koji ove godine prvi put stječu pravo glasa, (tj. o tome kako je ona izgledala njoj), a drugi je razlog što je jednom drugi cijenjeni brat po blogu Apratzczyk izrazio želju da ju jednom puknem na blog, pa evo je. Ja sam koju mrvicu starija generacija od Athene, a 1989 je u svakom slučaju bila u mnogočemu prijelomna, tad sam završio srednju i otpirio u famoznu JNA. Nakon povrataka, a tu priču već svi znamo ali svako na svoj jednako sulud i ranjiv način, više ništa nije bilo isto.
Da skratim, s ovom pričom pobijedio sam na NOMADov natječaju(po izboru čitatelja) za najbolju internetsku kratku priču(eh samohvale), vrlo prikladno 1999.godine. Priču objašnavao ne bih, taman je toliko fabricana stvarnost koliko priče to jesu, i vjerojatno bih i je danas napisao isto, pa je kopipejstam bez da ispravljam i nekoliko gramatičkih i sintatičkih nespretnosti koje sad uviđam, ali tko ih jebe. Uglavnom pišem ovaj uvod uz grupu House of love i njihov istoimeni album iz, vidi vraga, opet prikladno 1990 godine, godine povratka. Devedesete će biti pijane, ratne i rasplesane i nikad u nijednoj dekadi nisam toliko uživao, iako je istovremeno dekada kojoj najmanje želim da se ikad ponovi. Ali ovo nije post o devedesetima, pokoj im duši, ovo je priča o jednom trenutku, trenutku u mojoj privatnoj 89-toj(možda i izmišljenom), a možda i zato jer mi se jedan sličan trenutak dogodio, recimo nedavno, možda baš i ovo popodne, recimo guleći mrkvu. A i opet je dekor prosinac,koji sa kontroliranom sjetom čini baš lijep, pomalo pijani par. Baš kao Elizabeth Taylor i Richard Burton.
SRETNA NOVA 1989.
Sve sentimentalne priče počinju obično u prosinac, samo što ovo nije priča, a i prosinac je samo dekor. Dakle osim prosinca imate samo mene i nju, i ugodno provedena jutra, recimo jutra poslije, miris kave i cigareta, i one neke druge ploče iz onih nekih drugih vremena. Slušali smo Azru (moj izbor) i Ellu Fitzgerald (njen izbor), imali neki blesavi dojam da je riječ o nekoj suludoj dobitničkoj kombinaciji, i lovili posljednje repove tinejdžerskih zabluda, i mogao bih vam puno pričati o tome o čemu smo maštali, no bit će ipak da smo se ustvari superiška zabavljali. Ona i ja, nije to bio veliki ljubavni par, ali kao što je netko rekao “Nema savršenih ljubavi jer nema savršenih ljubavnika” tako smo i mi gledani iz nekog kuta, zavaljeni u plahte, možda mogli postati predmet priče kad bi nje bilo.
O njoj: Kada pjegava i crvenokosa cura samo za vas odsvira i otpjeva “How high the Moon” možete se osjećati čak i važno. Danas sigurno bih.
O meni: Da sam imao bradu od tri dana osjećao bih se buntovnički. Onako, puštao sam Johnnya i pio pivu. Blanju i tako nikad nisam imao. Ona je voljela Hemingwaya, ja tamo neke Čehe i dobar SF. Filmove smo voljeli ali ih tih dana nismo gledali. Premalo vremena za previše snova. A i stan uskoro neće biti prazan. Naravno da od svega toga ništa nije važno ali ostao je jedan detalj: Ona leži,valjda jutro poslije, pravimo se da smo stariji nego što jesmo i tišinom dajemo stvarima značaj. Ja znam da nam je to posljednje jutro, jer k vragu, neko se uvijek u krivo vrijeme vrati s praznika i dižem se prije nje da bih skuhao kavu i oprao tanjure od sinoćnje pizze (uvijek jutro poslije), ona još snena pušta mjuzu i ostaje ležati. A čime sam ja to zaslužio, crvene i kovrdžave vlasi ispod plahte. A Štulićev glas nekako je u isto vrijeme razorno i spokojno (ja ću ga uvijek voljeti, jebo pas mater svima, makar to bio samo dug prema prošlosti) poručivao ”napušteni brodovi plivaju lijeno
rastočene olupine kao ti i ja”
Podvrnuo sam rukave, uhvatio se suđa, i tu tamo promatrao kako leži. U jednom kratkom trenutku, kroz otvoren prozor, dodirnuo me je specifičan oštri zrak Zagrebačkog prosinačkog jutra, i u tom trenutku preplavio me je osjećaj mira i spokojnosti koji poslije nikad u životu nisam osjetio. Zašto, ne znam.
Neke osobe su jednostavno predragocjene, poput porculanskih figurica, da bi se razbijale u ritmu ovih sudbina ovih sjebanih prostora. Ja sve to lakše podnosim, ne bi vjerovali za tu zemlju sam se i borio, doduše ne i takvu, ali sada već puno lakše puštam bradu od tri dana i čak si dozvolim luksuz da i dalje citiram Johnnya, i da se zapanjim kako za razliku od onog djeteta koje je imalo samo pjesmu, sada imam i talog iskustva koji je potreban da bi se te pjesme poput taloga od kave lakše i pročitale. A imam i zgodno birtijsko društvo, lupešku kompaniju, s kojima je gorčina šaljiva a komade ganjam nekad, tu i tamo…(kad god dođem u priliku). A ona…
S prstima od porculana svira svoju staru dobru Ellu i mnoge druge negdje tamo na sjeveru kontinenta gdje su centrale uvijek preopterećene a i neću reći da sam baš previše pokušavao. Jednom sam dobio razglednicu iz onog starog grada s katedralom i jednim čudnim o.
Pisalo je samo: SANJAŠ LI LAVOVE?
E sad htio sam i ja citirati nekog poznatog mahera, ali zašto da oni budu mudri u mojim malim svemirima. I stoga poslah tamo na sjever s obzirom da je opet dekor prosinac samo ovu poruku:
SRETNA NOVA ’89
Tako i tako, ne sjećam se baš gdje mi je nestalo tih deset godina.
Post je objavljen 01.12.2007. u 20:59 sati.