Iako su nam rekli da na Novom Zelandu ne postoje dva grada koja su ista ne mogu se sjetiti sto bi bila specificnost gradica Nelsona. Smjestio se na dnu Tasman Baya i zauvijek ce mi ostati u sjecanju kao grad u kojem smo dobro jeli. 
Takodjer smo primjetili da su na jugu ljudi otvoreniji i gostoljubljiviji, iako u tom trenutku toga nismo bili svijesni, ali kad smo odvrtili film unatrag shvatili smo da i inace poznata gostoljubivost novozelandjana na jugu dobiva jednu novu dimenziju.
Ostat ce nam u sjecanju i po tome sto smo pogrijesli kad smo planirali samo jedan dan za Nelson. Ne toliko radi malog gradica sa pravokutnim ulicama oko glavne osi koja spaja luku i katedralu, stjesnjenog izmedju mora i dva brdasca nego radi predivne okoline. Naime, na zapadnoj strani zaljeva se nalazi Abel Tasman National Park, za kojeg kazu da se ljepotom moze mjeriti sa Queen Charlotte Soundom. Osim toga, ovdje su se iskrcali prvi doseljenici i definitivno ima mnogo toga za vidjeti u okolini Nelsona. Nakon voznje iz Pictona nasli smo bez vecih teskoca Honey House, nasu bazu u Nelsonu...

...malu kucicu skrivenu u drvecu...

...na imanju obitelji koja se bavi pcelarstvom...

Zapravo, u ovoj maloj kucici daleko od svega, a opet blizu grada bi mogli provesti cijeli godisnji odmor...

Cim smo se smjestili krenuli smo u obilazak, malim uskim puteljkom koji vodi kroz imanje. Uspon gustom sumom nas je doveo na na proplanak sa kojeg se na jednoj strani vidi susjedova kuca...

...ispod nas je bilo imanje nasih domacina. Konj kojeg smo nekoliko minuta prije pokusali pomaziti sada je samo mala tockica u dolini...

...a podignemo li pogled, iza brijega je velika niska obala koja zavrsava kamenitim nasipom, iza nje Tasmanov zaljev, i na kraju Mt. Evans, najvisi vrh u Tasmanovom parku.

Nastavak slijedi...
Post je objavljen 02.12.2007. u 20:27 sati.