Trazimo li ponekad previse od zivota?Zelimo li nekad otputovati u snove daleko od ovog okrutnog mjesta?Zaboravljamo li da smo stvoreni s nekim cudnim razlogom? Da ljudi smo i ponekad zaboravimo pravu vaznost zivota, no ne mozemo poreci da smo ponekad previse sebicni da bi vidjeli prave vrijednosti...Ja sam jos uvijek samo dijete koje na realnost gleda drukcije i boli me puno stvari koje gledam svakodnevno, no imam ljude koji me cuvaju i zahvaljujem im na tome...Ponekad zelim dotaknuti zvijezde u svojim snovima i ponekad snovi me povucu za sobom jer sam jos previse naivna i zavedem se za misli o savrsenom svijetu no uvijek dode moj anšeo i pruzi mi ruku i ne dopusti da potonem...Zaboravljamo da je najveci cilj u zivotu prezivjeti u tisini svoga srca i najveca vrlina razumjeti svijet i ljude oko sebe...Ponekad se treba odmaknuti i pogledati malo oko sebe, vidjeti kamo dalje, kojim putem, a ne srljati u prazno sa brzim zakljucima...Ne, ne smijemo dopustiti da nas strahovi pobijede, uvijek moramo vjerovati da buducnost donosi nesto bolje, moramo vjerovati iako bolje sutra mozda nikad nece doci...Odrastimo vec jednom i otvorimo oci dok jos nije prekasno...
Post je objavljen 01.12.2007. u 18:58 sati.