DAMOKLOV MAČ
U davna vremena u Sirakuzi, na Siciliji, vladao je car Dionizije. Sirakuza je tada bila najbogatiji grad u tomu dijelu svijeta. Dionizije je stanovao u prekrasnu dvorcu, prepunom skupocjenih i rijetkih predmeta; služila ga je četa odabranih dvorjana, zabavljali su ga poizbor pjevači, svirači, i plesači.
Mnogi su mu zavidili na bogatstvu i moći. Jedan od zavidnika bio je i Dionizijev najbolji prijatelj, imenom Damoklo. Vazda je govorio Dioniziju:
“Ah, ti najsretniji stvore na svijetu”!
Jednoga je dana Dioniziju dotužilo da sluša Damoklove uzdahe. Upita ga:
“Misliš li zaista da sam ja najsretniji među ljudima”?
“Naravno da jesi”, odgovori mu Damoklo. “Pogledaj samo koliko imaš zlata, dragulja, slugu, kako ti se svi klanjaju i ugađaju ti. Komu na svijetu može biti bolje no tebi”?
“Bi li volio biti na mojemu mjestu”? upita ga kralj.
“O tomu, naravno, ne mogu ni sanjati. Ali ako bih tvoje slasti i lasti užio za samo jedan dan, bio bih zadovoljan”! kliknu Damoklo.
“Pa dobro”, reče Dionizije. “Budi ti jedan dan kralj, i nauživaj se svega na čemu meni zavidiš“.
Sutradan povedoše Damokla u dvorac. Slugama bje naređeno da se prema njemu vladaju kao prema kralju. Odjenuše ga u kraljevsku odoru, staviše mu na glavu zlatnu krunu, poslužiše ga biranim jelom i pićem, upriličiše glazbu, ples, i pjesmu da mu prija i ušima i očima, dok u gozbenoj dvorani bude uživao u okusu najboljih vina.
I Damoklo se osjećao najsretnijim na svijetu.
Podigao je pehar do usana da nazdravi svojoj sreći, kad mu pogled nehotice zaluta uvis, prema stropu. Tamo je, o tankoj niti, visio težak mač, čija je oštrica pokazivala put Damoklova tjemena.
Damoklo se ukočio. Zaboravio je popiti vino, nazdraviti svojoj sreći. Ruke su mu zadrtale. Dao je znak rukom glazbenicima da prestanu sa svirkom, plesačima da se izgube iz dvorane. Užasnut, gledao je prema oštrici koja je visjela nad njegovom glavom. Nije se usudio napraviti nijedan nagao pokret, da njim ne bi uznemirio zrak, kako se tanka nit ne bi zanjihala, prekinula, i mač mu raskolio glavu. Samo je želio da se kradom izvuče iz dvorane, iz dvorca, da se nađe što dalje od ovoga mjesta sreće.
Dionizije je sjedio na začelju velikoga gozbenog stola.
“Što je, prijatelju”? upitao ga je prinoseći čašu ustima. “Zašto si se ukočio i problijedio? Kao da si izgubio želju za jelom i pićem”?
“Taj mač, taj mač”, prošaputao je Damoklo. “Zar ga ne vidiš“?
“Naravno da ga vidim”, reče Dionizije. “Ja ga gledam svakoga dana. On uvijek visi nad mojom glavom. Svakoga dana netko može prerezati tanku nit o kojoj visi. To može učiniti netko od mojih savjetnika tko se osilio, netko tko mi zavidi poput tebe, netko tko huška narod protiv mene. To može učiniti netko potplašen od kralja susjedne zemlje, koji bi se htio domoći mojega bogatstva i prijestolja. Ili bih ja sam mogao u nekomu času učiniti nešto nesmotreno, što izaziva pad i smrt. Ako želiš biti vladar, onda moraš prihvatiti i opasnosti, koje vrebaju jednog vladara. Jer svaka vlast i vladarstvo donose svoje kušnje i pogibli”.
“Da, vidim”, reče Damoklo. “Bio sam u zabludi misleći da je kraljevanje samo puko uživanje. Razumijem tek sada da ti imaš mnoge brige i mnoge obveze, osim što imaš bogatstvo i slavu. Ne bih želio ni časa dulje sjediti na tvojemu mjestu”.
I tako se Damoklo vratio svojoj kući, sretan što nije Dionizije.
(Grčka legenda)
Vesna Krmpotić, PRIRUčNIK ZA PREDSJEDNIKE I PRINOŽNIK ZA NAROD zbornik priča u opusu NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH
Post je objavljen 01.12.2007. u 08:06 sati.