Pregled posta

Villiers de l' Isle-Adam

MUČENJE NADOM

Sledi priča o učenju nadi, mučenjem nadom. Istina je metoda, nije li?

Nemanja

Gospodinu Edouardu Nieteru.

"Oh! Gdje mi je glas, glas, da vičem! . . .“
Edgar A. Poe (Zdenac i njihalo)

Prevela: Višnja Machiedo



Ispod kosturnice Crkvenog suca u Zaragozi, dok se spuštala davnašnja večer, štovani Pedro d'Espila, šesti nadstojnik segovijskih dominikanaca i treći španjolski Veliki inkvizitor sišao je - u pratnji fra redemptora (glavnog mučitelja), idući iza dvojice podvornika Svete inkvizicije, što su nosili svjetiljke - do zagubljene samice. Zaškripjela je brava na masivnim vratima; oni stupiše u kužan in pace, gdje je patničko danje svjetlo odozgo omogućivalo da se, između karika zapečaćenih na zidove, naziru mučila, konj pocrnio od krvi, grijalica i uže. Na gnojnom slamnatom ležaju, pridržavan kladama za sužnje i sa željeznim okovomoko vrata, sjedio je, podivljalih očiju, neki čovjek u prnjama, sada već neraspoznatljive dobi.

Taj sužanj ne bijaše nitko drugi doli rabin Aser Abarbanel, aragonski Židov koji je, okrivljen za lihvarstvo i nemilosrdan prezir prema Siromasima, bio već više od godinu dana svakodnevno podvrgavan mučenju. Međutim, kako njegova "zaslijepljenost bijaše isto tako tvrda kao i njegova koža“, on se protivio odricanju pod zakletvom.
Ponoseći se svojim porijeklom, starim nekoliko tisućljeća, dičeći se gordo svojim drevnim precima - jer su svi Židovi, dostojni tog imena, ljubomorni na svoje podrijetlo - potjecao je on, prema Talmudu, od Othoniela i, prema tome, od Ipsiboe, žene tog posljednjeg izraelskog Suca: ta je okolnost također podupirala njegovu hrabrost na vrhuncu neprekidnih muka.
Suznih očiju, dakle, pomišljajući na to kako je to tako tvrdokorna duša sebe isključivala iz spasa, štovani Pedro Arbuez d'Espila, nakon što se približio uzdrhtalom rabinu, izgovorio je slijedeće riječi:
"Radujte se, sine moj: evo vaše će ovozemaljske kušnje uskoro završiti. Ako sam, suočen s vašom silnom tvrdoglavošću, morao, premda ucviljen, dopustiti da se primijeni mnogo pretjerane strogosti, moja zadaća bratskog ukoravanja ima granice. Vi ste neposlušna smokva koja, toliko puta nađena bez ploda, zasluzuje da se osuši . . . ali, stoji zapravo do samoga Boga da donese odluku o vašoj duši. Možda će beskonačna Milost zasjati za vas u vrhunskom času! Mi se moramo tome nadati! Postoje takvi primjeri . . . Amen!
Otpočinite, dakle, večeras u miru. Sutra ćete sudjelovati u auto de féu: to znači da ćete biti izloženi quemaderu, opominjućoj žeravici vječnog Plamena; on žeže, kao što znate, samo na daljinu, sine moj, i Smrt nastupa tek nakon dva sata (a često i tri), zbog vlažnih i ledenih povoja kojima se, našom brigom, zaštićuje čelo i srce žrtvama paljenicama. Bit će vas samo četrdeset troje. Uzmite u obzir da ćete, zahvaljujuci smještaju u posljednjem redu, imati dovoljno vremena da zazivate Boga, da mu pružite ovo vatreno krštenje koje dolazi od Duha svetoga. Ufajte se dakle u Svjetlost i spavajte.“
Po završetku tih riječi, don Arbuez ga nježno zagrli nakon što mu je jednim migom dao skinuti lance. Potom je došao red na fra redemptora koji posve tiho zamoli Židova da mu oprosti za ono što je morao pretrpjeti u cilju iskupljenja; zatim su ga zagrlila i dva podvornika, čiji je poljubac kroz kukuljice bio bezglasan. Kad je okončana ceremonija, sužnja su ostavili, samog i bez riječi, u mraku.
Osušenih usta, lica otupjela od patnje, rabin Aser Abarbanel zagledao se najprije, bez prave pozornosti, u zatvorena vrata. - "Zatvorena? . . .“ Ta mu je riječ, u najskrovitijem kutku njegova bića, budila u posve zbrkanim mislima neku sanjariju. Upravo zato što je trenutačno nazreo sjaj svjetiljki kroz pukotinu među zidovima pokraj vrata. Boležljiva pomisao o nadi uzbudila je njegovo biće zahvaljujući iscrpljenosti njegova mozga. Otpuzao je prema toj neobičnoj stvari koja se odjednom pojavila! I vrlo polagano, sa svim dugotrajnim mjerama opreza gurnuvši prst u otškrinuti procijep, povukao je vrata prema sebi. Kakvo preneraženje! Nekim izvanrednim slučajem, podvornik koji ih bijaše zatvorio okrenuo je veliki ključ malo prije njihova sudara s kamenim dovratnicima. Tako da su se vrata, s obzirom na to da zarđali jezičak nije ušao u maticu, ponovo zavrtjela u samotnu ćeliju.
Rabin se odvažio da pogleda van.
Uz pomoć nekakve blijede tmine ponajprije je razaznao polukrug zemljanih zidova, probušenih zidova, probušenih zavojitim stepenicama - i svladao je sučelice sebi pet do šest kamenih stepenica, svojevrstan crni trijem koji je omogućivao pristup u široki hodnik, kojemu su se, odozdo, mogli nazrijeti samo prvi niski lukovi.
Legao je tada potrbuške i otpuzao do samog raza tog praga. - Da, bio je to doista hodnik, ali neumjerene dužine! Osvjetljavao ga je kao krpa blijedi dan, luč sna: nekoliko žižaka, obješenih o svodove, modrili su, na razmacima, mutnu boju zraka; a daleko dno tonulo je u čiste mrkline. Nijednih pobočnih vrata na cijeloj toj dužini! Samo s jedne strane, slijeva, podrumski prozori s ukrižanim rešetkama, udubljenjima zida, propuštali su sumrak - a ovaj je morao biti večernji, zbog rumenih brazda koje su, na udaljenim mjestima, sjekle popločeni pod. I kakva jeziva tišina! . . . Pa ipak, ondje, u dubini tih tmuša, neki je izlaz mogao voditi prema slobodi! Židovljeva klimava nada bijaše žilava, jer je bila posljednja.
Bez oklijevanja, dakle, odvažio se dalje po pločicama, dotičući stijenu s podrumskim prozorima, trudeći se da sebe stopi s mračnom bojom dugih zidova. Napredovao je polako, vukući se na prsima i suzdržavajući se da ne krikne dok bi ga probadala neka netom oživljena rana.
Odjednom je sve do njega dopro šum sandale koja se približavala kroz jeku te kamene aleje. Stresao ga je jak drhtaj; dušila ga je strepnja; pomračio mu se vid. Zbogom! Bilo je svršeno, bez sumnje? Šćućurio se, u čučnju, u nekoj udubini i napola mrtav pričekao. Bio je to neki podvornik, u žurbi. Prošao je brzo, držeći u šaci spravu za čupanje mišića, spuštene kukuljice, strašan, i opet nestao. Naglo uzubuđenje, čijem je pritisku podlegao maločas rabin, kao da je obustavilo njegove životne funkcije, tako da je gotovo čitav sat zastao a da nije mogao izvesti ni jedan jedini pokret. Iako je u strahu pred povećanjem muka ponovo došao k sebi, palo mu je na um da se vrati natrag u samicu. Ali bivša nada šaputala mu je u duši ono božansko Možda, koje krijepi i tješi u najgorim nevoljama! Dogodilo se čudo! Više nije trebalo sumnjati. Počeo je, dakle, iznova puzati prema mogućem bijegu. Iznuren patnjama i glađu, dršćući od silne zebnje, kretao se ipak naprijed! - I ovaj grobni hodnik kao da se na tajanstven način produživao! A on, napredujući bez kraja i konca, stalno je gledao u mrak, tamo dalje, gdje je morao biti spasonosan izlaz.
Oh! Oh! Evo, počeli su iznova odzvanjati koraci, ali ovaj put polaganiji i mračniji. Bijeli i crni likovi dvojice inkvizitora, izranjajući iz mutnog zraka. Tiho su razgovarali i činilo se da se prepiru oko neke važne točke, jer su mahali rukama.
Pred tim prizorom rabin Aser Abarbanel zatvori oči; njegovo je srce smrtonosno lupalo; njegovi su dronjci bili promočeni hladnim znojem samrtnog hropca; stao je zabezeknut, nepokretan, ispružen duž zida, pod zrakom jednog žiška, nepomičan, preklinjući Davida Boga.
Stigavši sučelice njemu, dva su se inkvizitora zaustavila pod slabim svjetlom lampe - i to slučajem koji je nesumnjivo proizašao iz njihove rasprave. Jedan od njih, slušajući svog sugovornika, zagledao se u rabina! I pod ti pogledom, rastrešeni izraz kojega najprije nije dokučio, nesretnik je vjerovao da osjeća kako vruća kliješta nanovo grizu njegovo jadno meso; znači li to da će se on ponovo pretvoriti u jadikovku i ranu! Dok je gubio svijest, zato što mu je stao dah, i silno ustreptalih vjeđa, podizali su ga srsi pod laganim dodirom to halje. Ali, stvar ujedno čudna i prirodna, inkvizitorove su oči, očito, bile oči čovjeka duboko zaokupljenog onim što će odgovoriti, obuzetog mišlju onoga što sluša, jer bijahu uprte - i činilo se da gledaju Židova a da ga ne vide!
I doista, nakon nekoliko minuta, dva zlokobna raspravljača nastaviše svojim putem, polaganim koracima, svagda razgovarajući tihim glasom, i izgubiše se prema raskrižju odakle je izašao sužanj; NISU GA VIDJELI! . . . Tako da mu je, u stravičnom poremećenju njegovih osjećaja, mozak presjekla ova pomisao: "Da nisam već mrtav, kad me oni ne vide?“ Tako jezovit događaj izvukao ga je iz obamrlosti: promatrajući zid, tik uz svoje lice, učinilo mu se da nasuprot svojima, vidi dva zvjerska oka koja ga pažljivo gledaju! . . . Zabacio je glavu unutrag, u naglom i sumanutom strahu, nakostriješene kose! . . . Ali ne. Njegova se ruka upravo osvjedočila, pipajući kamenje: bio je to odraz inkvizitorovih očiju što ga je još nosio u zjenicama i što ga je lomom zraka skrenuo na dvije zidne mrlje.
Pokret! Valjalo se požuriti prema tom cilju koji je sebi zamišljao (bez sumnje bolećivo) kao da je oslobođenje! Prema tim sjenama od kojih je još bio udaljen otprilike samo tridesetak koraka. Nastavio je, dakle, brže na koljenima, na rukama, na trbuhu, svoj križni put; i uskoro je ušao u tmičan dio tog užasnog hodnika.
Odjednom je jadnik osjetio studen na rukama koje je naslanjao na pločice: bila je to posljedica zraka koji je žestoko strujao, zavlačeći se ispod nekih vrata do kojih su dopirala dva zida. Ah! Bože! Kad bi se to vrata otvarala prema van! Cijelo biće tog kukavnog bjegunca obuzelo je nešto poput vrtoglavice nadanja! Ispitivao ih je odozgo prema dolje, a da ih nije mogao dobro razlikovati zbog omrke koja bješe oko njega. - Pipao je: nikakvih zasuna, niti ključaonice. - Kvaka! . . . Ponovo se uspravio: kvaka je popustila pod njegovim palcem, tiha vrata rastvorila su se pred njim.
ALELUJA! . . . promrmljao je rabin, s neizmjernim uzdahom zahvalnosti, sad kad je stajao na pragu gledajući ono što mu se ukazivalo.
Vrata su se otvorila na vrtove u zvjezdanoj noći! Na proljeće, slobodu, život! Vrtovi su gledali na obližnja polja, koja su se produljivala u pravcu planinskih lanaca, modri vijugavi obrisi koji su se ocrtavali na obzorju; tamo se krio spas! - Oh! Pobjeći! Bio bi trčao cijele noći ispod tih stabala limuna čiji su mirisi dopirali do njega. Čim bi se našao u planinama, bio bi spašen! Udisao je dobar sveti zrak; od vjetra je nanovo oživljavao, njegova su pluća uskrsavala.
Čuo je u svom razveseljenom srcu Lazarovo Veni foras! I zato da opet blagoslovi Boga koji mu je udijelio to milost, ispružio je ruke ispred sebe, dižući oči prema nebeskome svodu. Bio je u ekstazi.
Tada mu se učinilo kako se sjena njegovih ruku izvrće na njega: - učinilo mu se da osjeća kako ga to sjenovite miške okružuju, obgrljuju i kako ga netko nježno pritišće na grudi. Nečija visoka figura stajala je, doista, pokraj njegove. Pun povjerenja, spustio je pogled u pravcu tog lika - i ostao zasopljen, izbezumljen, tmurna oka, tresući se od zaprepaštenja, nadutih obraza i slineći od užasa. Strahota! Bio je u zagrljaju Velikog inkvizitora glavom, veleštovanog Pedra Arbueza d'Espile, koji ga je gledao, očiju ispunjenih debelim suzama, i s izgledom dobrog pastira koji pronalazi svoju zalutalu ovcu! . . . Mračan svećenik stiskao je na svoje srce s tako silovitim milosrdnim zanosom jadnog Židova da su šiljci redovničke kostrijeti pod mantijom isplijevili dominikančeva prsa. I dok je rabin Aser Abarbanel, očiju preokrenutih pod vjeđama, hripao od tjeskobe u zagrljaju isposničkog don Arbueza i zbunjeno shvaćao da su sve faze kobne večeri tek predviđeno pakleno mučenje, mučenje Nadom!, Veliki inkvizitor, s naglaskom ljutog prijekora i preneraženim pogledom, šaputao mu je u uho, žarkog daha što ga je kvario mnogi post:
"Kako to, sine moj! Zar ste nas htjeli napustiti . . . i to uoči možebitnog spasa!“



Villiers de l'Isle-Adam

Jorge Luis Borges

Jean-Marie-Mathieu-Philippe-Auguste, grof Villiers de l' Isle-Adam rodio se u Bretagni 7. studenog 1838. i umro u Parizu, a ubožnoj bolnici Braće svetog Ivana (Hospice des Freres de Saint Jean-de-Dieu), 19. kolovoza 1889.
Keltska, neodgovorna i plemenita imaginacija bila je jedan od darova što mu ga dodijeliše slučaj i sudbina, kao i slavno porijeklo - potjecao je, naime, od prvog Velikog meštra malteških vitezova - i glasan prezir prema osrednjosti, nauci, napretku, vlastitoj epohi, novcu i ozbiljnim ljudima. Njegova Eve future (1886) predstavlja jedan od prvih primjera znanstvene fantastike što ih registrira književnost, a ujedno je satira uperena protiv znanosti. Drama Axël obnavlja temu kamena mudraca. La Revolte (Pobuna), postavljena na scenu u Parizu tokom 1870, anticipira Ibsenovu Lutkinu kuću.
Taj romantičar na francuski retorički način izjavio je da se ljudski rod dijeli na romantične ljude i glupane. Običaji njegova doba zahtijevali su da pisac obiluje ne samo znamenitim rečenicama, nego i bezobraznim epigramima. Anatole France izvještava da je jedno jutro svratio k njemu da bi se raspitao o njegovim precima. Villiers je to odbio: "Hoćete li da vam u deset sati ujutro, i dok sunce sja, govorim o Velikom meštru i glasovitom Maršalu?!“ Dok je sjedio za stolom Henrika V, pretendenta na francusko prijestolje, i kad je začuo kako ovaj kritizira nekog tko je sve žrtvovao za njega, reče mu: "Gospodine, pijem u zdravlje vašeg Veličanstva. Vaši počasni naslovi su doista neosporni. Nezahvalni ste kao pravi kralj“. Bio je velik Wagnerov prijatelj; zapitali su ga da li je razgovor s njime ugodan. Odgovorio je oporo: "Zar je razgovorom s Etnom ugodan?“
Kroz njegov život, kao i kroz njegovo djelo, provlači se nešto lakrdijaško; istina je da su okolnosti, to što je bio aristokrat i što je uz to bio vrlo siromašan, pogodovale takvom stavu. Valja, osim toga, imati na umu da je Villiers, preko slike koju je uvijek nastojao projicirati pred pariškim društvom, u suštini branio sam sebe. Bit će da ga nizak rast nije mučio manje od siromaštva, koje je često okrznulo bijedu. U kojoj mjeri jedan pjesnik, koliko god bila bogata njegova mašta, može pobjeći iz svog doba u vrijeme i iz vlastitog mjesta u prostor? Očito je da se Romeova i Julijina Verona ne nalazi točno u Italiji; očito je da su magična mora u Coleridgeovoj Baladi o starom mornaru veličanstven san jednog sredozemnog pjesnika s kraja XVIII stoljeća, a ne Conradovo more, niti more, niti more iz Odiseje. Hoću li ikada moći napisati pjesmu koja nije smještena u Buenos Airesu? Isto se događa s Villiersovom Španjolskom i s njegovim Istokom; oni su isto toliko francuski koliko i Flaubertova mukotrpna Salammbo.
Najbolja pripovijest u našem izboru, ujedno i pravo remek-djelo kratke priče, jest Mučenje nadom. Radnja se zbiva u jednoj vrlo osobnoj Španjolskoj, a epoha je neodređena. Villiers je malo znao o Španjolskoj; ni Edgar Allan Poe nije znao previše, pa ipak su Mučenja nadom i Zdenac i njihalo podjednako nezaboravni, zato što su oba autora poznavali okrutnost kojoj se može vinuti ljudsko srce. U Poea, radi se o užasu tjelesnog reda; suptilniji Villiers razotkriva nam moralni pakao. (...)
Villiers se u Parizu želio igrati pojmom okrutnosti, kao sto se Baudelaire igrao zlom i grijehom. Danas ih mi, ljudi, na žalost, predobro poznajemo a da bismo se mogli time igrati. Okrutne priče su danas bezazlen naslov; no to nije bio slučaj kad ga je Villiers de I'Isle-Adam, između visokoparnosti i ganuća, predložio pariškim književnim kružocima. Taj gotovo ubogi veliki gospodin, koji se osjećao turobnim sudionikom umišljenih dvoboja imaginarnih izmišljotina, nametnuo je vlastitu sliku u povijesti francuske književnosti. (...)

Izvor: Villiers de l' Isle-Adam, "Uzvanik posljednih svečanosti", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1983.


Post je objavljen 30.11.2007. u 21:48 sati.