Krupne modre oči odskakale su od njezina prebijela lica. Put joj je bila poput bjelokosti-blijeda, glatka, savršena. Dva luka savršenih obrva dodatno su skretala pozornost na dva plava prozora u dušu kroz koje se ipak nije ništa vidjelo. Neobičnost njezina izgleda je naglašavala i crna boja njezine kose s plavkastim odsjajem... a bila je to njezina prirodna boja.
Djevojka čudnog izgleda i još čudnijeg imena Asetha, nigdje nije prolazila nezapaženo. Biće skladne figure, baršunasto meke kože i specifična parfema intrigantnog naziva Fallen Angel plašilo je nerijetko priproste ljude oo sebe, zgražali su se nad njezinim gotovo groteskno lijepim, čudnim izgledom. Besmislice! Njoj je to savršeno odgovaralo-nije bilo potrebe za suvišnom komunikacijom s pripadnicima iste vrste; glupi su. Većina jest. Zato je se i boje. Ponekad samo bi ju žacnulo posred srca kada bi čula što ostale kolegice misle, govore i lažu o njoj… Istina, nitko nikada nije osporavao činjenicu da je ona natprosječno inteligentna, ali nikada nije bila pohvaljena od svojih kolegica. Prijatelja nije imala već 3 godine. Tako je to valjda kada se doseliš u novu sredinu, mnogo, mnogo veću od one na koju si navikao. Ipak, nikada nije ni tražila lažna prijateljstva. Štoviše, to je smatrala jednim od najgnusnijih nuspojava modernog društva i civilizacije općenito.
Uvijek pretjerano iskrena i otvorena stvarala je dojam hladne, frigidne osobe i time tjerala od sebe i pripadnike suprotnog spola koji su je u početku gledali sa zanimanjem. Nikada nije govorila o svojim osjećajima. A i kome? Zar je koga briga? No, ipak bilo je muških pojedinaca koji su se usuđivali prići joj. Svakom je dala šansu. Uzalud! Svi su se nekako činili jadnima-svima je mogla naći barem dvije-tri mane. Znajući da je i sama sebi postavila visoke kriterije i sebe smatrala za moralnu osobu neiskrivljenog pogleda na svijet (nije bila umišljena),očekivala je i od druge strane tako nešto. Nekako su se svi ti nazoviudvarači nizali u tri godine fakulteta i postajali dijelom bezlične mase istih. Ogavno! Znala je da ne želi nekog glupog idiota, ružnog (jer, što će ljepotici doista zvijer) i zadrtog, preemotivnog izvana, a bezosjećajnog duševnog bolesnika iznutra, hladnog i za intelektualne razgovore nesposobnog muškarca. U svakome je od njih tražila nešto što bi iole odavalo prisustvo kvalitete koju ona traži. Nitko ju nije mogao uzbuditi. Kako god to shvatili.
Shvativši kako već ima odgovarajuću naobrazbu, osiguran posao za budućnost i svu materijalnu zadovoljštinu koju je smatrala da zaslužuje-zapitala se kada će ona dobiti malo ljubavi. Siroče je otkad zna za sebe i oduvijek je dobivala samo mrvice ljubavi, katkada niti to. Izmučena usamljenošću ipak nije odustajala od visokih kriterija-iako je puno puta bila na kušnji. Odlučila je trgnuti se. Ne mijenjati ništa veliko, ali malo se, samo malo prilagoditi.. tek toliko da unatoč promjenama ostane dosljedna samoj sebi. Zaključila je da već dugo, dugo nije samu sebe počastila večernjim izlaskom.
-Izaći ću još večeras.-i onda se načas uplaši.
-Ta sama da idem? Ma idem! Cijeli sam život sama.
I zaista je tu prvu večer pronašla mjesto za izlaske, za sebe… Mjesto na koje se još puno puta bila vratila-dobra atmosfera..ljudi s kvalitetama. Ipak, nitko ju nije toliko zaintrigirao da joj krv barem malo brže potrči niz vene. Još nitko.
Tako je jedne večer opet otišla na to već joj dobro znano mjesto; noćni klub-u podrumu, doista velik.
Sjela je za šank i okrenula se prema rulji kako bi vidjela ima li koga poznatog-njoj poznatog i vrijednog sjećanja. Nešto ju je natjeralo da pogleda prema drugom kraju kluba. vidjela je visokog muškarca okrenutog leđima u kožnatom kaputu. Njezine prirodno žarkocrvene usne bez trunke šminke zadrhtaše tolikom silinom da joj se, kada je kasnije razmišljala o tome, učinilo kao da je imala nekakvu epileptičnu epizodu. Krv ne da je potrčala uz vene, nego je udarala takvom brzinom i silinom da joj je šuštalo u ušima. Osjećala je kako ta krv, njezina krv vrije, kako zaglušujuće lupa njezino srce. Pribrala se nakon nekoliko trenutaka. Vidjela je tada na iznenađenom licu barmena da se ponijela čudno. Pogledala je u svoje ruke-i dalje se prstima grčevito hvatala za barsku stolicu; prsti su joj bili žuti, gotovo bijeli od siline stiska. Opustila se. Ipak, bila je uplašena-ta nije ni vidjela pravo tog čovjeka u kožnom kaputu; kako je moguće da je tako reagirala. Okrene se još jednom prema mjestu gdje je maločas bio on i ne vidje ga. Pokunji se, okrene ka šanku i naruči još jedno piće. Odjednom opet osjeti navalu krvi i ugodnu toplinu popraćenu žmarcima po cijelome tijelu. Blizu je! Zaista, pored nje je stao neki čovjek, ali on nikako nije odgovarao onome-bio je to oniži, debeljuškast i proćelav muškarac srednjih godina.
-LJIGA, vidjelo mu se a licu-pomisli ona i zgađeno odvrati pogled.
Vidjevši kako mu je poklonila milisekundu, a previdjevši izraz zgražanja, on se odmah ohrabri i htjede ju počastiti pićem. Odbila je. On opet. Ona opet odbije. A ovaj navalio. Asetha koja uvijek drži do kurtoazije, ovaj put posve zaboravi na nju i sva razdražena i razočarana pošalje ga k vragu. Tek što je to izgovorila, shvatila je kako je to bila pogreška jer je tip zacijelo bio pijan. On se odmah nađe uvrijeđenim i počne je vrijeđati, a zatim i zamahne rukom. Tu je ruku zaustavila jedna druga ruka koja je izvirivala iz rukava kožnog kaputa. Razrogačenih očiju ona se okrene i ugleda najljepše lice-u tren razabra da je to onaj isti kaput s drugog kraja. Umalo vrisne od iznenađenja. Netremice je gledala u to divno live blijede puti, prostodušnih modrih očiju obrubljenim dugim trepavicama, skladnoga nosa, savršenih usana-donja usnica bila je nešto deblja od gornje i činila se naoko meka, mekša i nježnija od same vile. To skladno lice njezina spasitelja, čvrstih i snažnih kontura obrubljeno je bilo crnom kosom s plavim odsjajem-sitnim kovrčicama na pola dužine do ramena.
Onaj se ćelavac izgubio odjednom. Ostali su njih dvoje sami. Gledali su se, ništa ne govoreći. Asetha je bila u nekakvom transu, zbunjena, izgubljena u bespućima njegovih očiju. Najzad se pribere i ogleda njegovo tijelo-kamena prsa, snažne ruke…ali ne nabildane, već stvorene za zaštitu slabijih.
-Atal, –izusti on napokon- zovem se Atal. Vi ste?
-Asetha.-prelomi joj se preko usana. I onda se odjednom ohrabri i uputi mu osmijeh, najveći mogući. Rijetko se ona smiješila drugim ljudima. On kao da je to znao, ili je možda i sam bio škrt s osmjesima, pa joj uz vidno olakšanje uputi jedan nazad. Nekako se su s VI prešli na TI. Razgovor je s općeg kritiziranja društva skrenuo na malo intimnije teme i tu je Asetha zastala. Nije joj to odgovaralo. Iako je imala povjerenja u njega, osjećala se tako ogoljenom pred njime i vjerojatno bi tada bila svisnula od muke da je morala još koji tren pričati o sebi i svojoj prošlosti.
Atal i Asetha su se počeli družiti sve više, pa su se nakon dva tjedna viđali gotovo svaki dan Zaljubili su se. Bili su savršeni par. No, Atala je smetalo to što ona nikada nije pričala o svojim osjećajima… I nakon nekoliko mjeseci nikada mu nije rekla : Volim te!. Pokazivala je to na sve moguće načine, ali njemu to kao da nije bilo dovoljno. Htio je to čuti. Nikada nije ni pokazivala kada se ljutila, ni kada je bila sretna.
Jednog je dana on odlučio stati na kraj tome. Pitao ju je voli li ga.
-Da-rekla je.
-Da, što?! Voliš me?!
-Da.
-RECI TO!
-Ne mogu-reče ona i ušuti.
Atal je tada planuo… Kako nikada ne možeš pokazati što osjećaš?! Kako?! Ako mi ne kažeš da me voliš ILI da me mrziš otići ću. Ako mi čak i kažeš da me mrziš, ostat ću. Ali mi reci nešto. Ona samo lagano zatvori oči, okrene se na peti i izađe iz sobe. On pobjesni i poče spremati svoje stvari. Ali je tada začuo kako ona plače. U tom trenutku, on osjeti toliko sreći zbog njezine tuge; napokon ju je znala pokazati.
Atal uđe u sobu. Asetha je polako pridigla pogled, gledala ga je nekako ispod obrva. Polako joj je prišao. Kroz glavu joj prođu svi ovi mjeseci zajedno i neiskazivanje fizičke ljubavi. Ona se digne s kreveta i naglo ga privuče k sebi poljubivši ga jako strastveno. Bio je ugodno iznenađen. On je preuzeo inicijativu-strelovitom joj brzinom skinuo majicu i pritisnuo ju o zid jako snažno da ju je malo zaboljelo. Možda bi i povikala ali je onda vidjela kako se njegovo fantastično tijelo napelo, kako mu je žila na vratu iskočila, a žile po rukama ponosito ocrtavale mišiće koji će je za koji tren obgrliti cijelu. Svalili su se na pod, izgarali su uživajući jedno u drugome, činilo im se, satima. Naposljetku su se opružili po krevetu i još dugo ostali tako, šutke ležeći. Nakon neprospavane noći i beskrajnog milovanja, sve što je Asetha rekla prije nego je pred jutro zaspala bilo je: Ja Osjećam! Volim te! Please Wake me in the morning.
Atal ju nježno poljubi u čelo i nježno privine na svoja mramorna prsa na kojima je ona zaspala uz smirujući zvuk njegovih ujednačenih otkucaja srca.
NApomena: ova pričica sadrži jako malo biografskih dijelova.. tak da... :) NISAM JA ASETHA... samo niti ja ne mogu reć kako se osjećam. Ali to je uglavnom to.. i da, imamo isti ukus što se tiče muškaraca
Post je objavljen 30.11.2007. u 21:01 sati.