Marketing
Metastaze u Kerempuhu
Trio theatricus ponovo jaše te ovoga smo puta dojahasmo do Kerempuha. Budući da je ova predstava relativno nova, ljudi je bilo podosta, što se svelo na sjedenje u zadnjim redovima na balkonu (najveća šuga koju osobno mogu zamisliti u kazalištu). Lugh je još najbolje prošao sjedeći na nekakvom tabureu iza nas, dok su se nama noge splele u položajima kojih se ne bi posramila niti hatha yoga. No dosta o tehnikalijama, pređimo na bitno - ono što smo odgledali.
Ovo je predstava nastala na temelju istoimenog dramskog teksta Alena Bovića (što sam saznala par dana kasnije nabasavši na rečeno djelo u knjižnici među "Najnovijim knjigama"). Po prvi put kao redatelj (barem ga u toj ulozi nisam sretala ranije) nastupa Boris Svrtan, kojeg kazališna publika prvenstveno poznaje kao Gavellinog glumca.
Radnja započinje kada se liječeni narkoman Filip (Mario Mirković) vraća iz komune u Španjolskoj u svoj kvart, tipični zagrebački kvart s tipičnim propalicama i tipičnim problemima. Iz bogate palete likova izdvajam Krpu (Vili Matula), Kizu (Hrvoje Kečkeš) i Mrtvog (Tarik FIlipović). Filip ponovo započinje druženje sa starim prijateljima čiji su životi jednako bezperspektivni koliko bjehu i prije njegova odlaska. Nije međutim jedino Filipovo društvo u kojem nešto ne štima. Prikaz je to cijelog našeg trulog društva, sa ratnim ranama, rezigniranom mladeži i dosadnom mediokritetnom svakodnevicom. Taj je kvart bure baruta koje, kako i priliči, na kraju eksplodira.
Kao što svi, nadam se, znate, Kerempuh je satirično kazalište, što znači da ćete se u njemu najvjerojatnije smijati. A ako tri osobe s podjednakim kazališnim ukusom tri sata sjede i gotovo se nitijednom ne nasmiju, to znači da s predstavom nešto nije u redu. Krenimo od samog načina na koji se u ovog predstavi gradi humor, a to su (kako reče lugh) psovke. Okej, znam, znam da ja uvijek protiv toga prosvjedujem, ali zbilja mi nije kvalitetna satira to što netko može nabrojati 230244257 vulgarna naziva za spolne organe u pola minute. Nadalje, složili smo se i oko toga da je pravi pridjev kojim bismo odgledano mogli opisati: plitko. Naime, niti jedan problem o kojem ova predstava želi nešto reći nije temeljito obrađen, nego se samo zagrebalo po površini uvijek pikantnih tema kao što su droga, politika, alkoholizam, kriminal, nasilje. Znate ono, malo svačega, ali puno ničega. Nadalje, glazba (za koju je odgovoran Mario Mirković) je grozna, ali grozna. Psihodelična, preglasna i loša. Tri sata toga i spremni ste da postanete jedan od likova u predstavi. Da, toliko je loše. Osim toga, ja sam tradicionalni tip i u kazalištu želim i očekujem kazališnu iluziju, a ne da mi se radnja svakih 20 minuta zamrzne da mi glavni lik pojasni tko je tko.
Evo, neću biti skroz negativna, scenografija je relativno spretno izvedena prikazujući u jednom stambenu zgradu, lokalnu birtiju i noćni klub (iako sam, ruku na srce, isti princip rješavanja zahtjevne scenografije već vidjela u ZeKaeMu, na Skakavcima). Da zaključim ovu sagu: ako možete birati, radije ostanite doma. Ili gledajte Majstora i Margaritu ili Mećavu u Gavelli.
S nadom u bolje kazališno sutra, mahmah od darksoul!
Post je objavljen 30.11.2007. u 19:31 sati.