Kamo je nestao ovaj tjedan? Istini za volju, tek je petak ali kao da je i nedjelja što se mene tiče. Naime, izvanredni su ispitni rokovi i shodno tome faksa nema, tako da lijenčarim po kući i ne radim apsolutno ništa vezano za učenje jer sam si obećao da će ovaj tjedan biti moj psihički godišnji odmor.
Kao što su oni nesretnici koji su osuđeni na to da me gledaju more or less daily mogli primjetiti, u zadnje vrijeme se ponašam poprilično trulo, bitchy, otresito, bezobrazno, kukam na sve živo i mrtvo, ništa mi se ne da, sve mi je teško i nakon svega toga očekujem da me ljudi shvate. E pa nakon što mi je novostvorena B.essa jasno i eksplicitno dala do znanja prije jedno tjedan dana da se ponašam kao dickhead, odlučio sam iskoristiti ovaj tjedan za psihički se odmoriti i promijeniti malo svoje ponašanje. Jer zbilja nisam takva osoba koja će gurati granice prijateljstva dalje nego što bi one trebale sezati. A ujedno je i bezobrazno iskušavati strpljenje drugih kada ga ni sam nemam.
Tako da sam ovaj tjedan fino lijepo odmorio sivu tvar, napumpao si prag tolerancije i sada je ponovo na svojoj staroj razini, porazmislio malo o brojnim stvarima koje kradomice muče već spomenutu sivu tvar kad ja ne obraćam pozornost... Generalno sam mnogo vedriji i teže mi se pali fitilj na raznorazne gluposti kojima su ljudi skloni. Nadam se da ću i malo manje rondati na sve što me okružuje iako će to biti malo teže postići jer ja JESAM gunđanje i rondanje, to mi je trademark..
No moram priznati da mi je dosadilo... Biti sam doma po cijele dane i u sklopu svoje rehabilitacije ne kontaktirati s vanjskim svijetom. Doduše, napravio sam nekoliko iznimaka, a to su tečaj znakovnog, forumaški susret i Cinestar (zvao me šef da dođem jučer raditi jer je stigla dostava...o tome kako sam sada psihički izliječen ali fizički dokrajčen neću pisati jer me bole prsti).
Moram samo spomenuti kako sam oduševljen tečajem znakovnog jezika, ne samo zato što mi je to općenito prvi tečaj u životu i idem na njega zato što želim, a ne zato što moram, nego i zato što me ispunjuje. Prva stvar koja me veseli je činjenica da me actually ide i da se veoma često (ako ne i uvijek) prvi javim za izići pred grupu i izvesti određene znakove ili grimase, čak i ako ih treba spontano napraviti, bez da instruktor prvo pokaže. Takav je bio primjer s izrazima lica koje smo radili na drugom satu. Izrazi lica su veoma važni u znakovnom jeziku jer često isti znak popraćen različitim grimasama poprima sasvim oprečno značenje. U svakom slučaju, bilo mi je drago kada mi je instruktor, koji je izvorni govoritelj hzj jer je gluh, rekao da sam trebao biti glumac jer je moja mimika, kaže on, bila besprijekorna. A ja nisam mogao doći sebi od šoka što sam se uopće javio da izađem pred grupu i izvedem to!
Nakon mimike, najviše problema su grupi zadavali brojevi. Od 1 do 9 je jedan način pokazivanja, deset i jedanaest se totalno razlikuju od ostalih brojeva do devetnaest. Zatim 14, 16 i 19 imaju posebno pokazivanje dok 12, 13, 15, 17 i 18 imaju dvostruk način prikazivanja. Desetice imaju treći način, stotice četvrti, tisuću ima poseban oblik, kao i milijun.. itd. U svakom slučaju, nije baš lagano kada vam instruktor šiba brojeve brzinom svjetlosti... Ali, pohvatao sam ih sve i jednom kad se uđe u štos shvati se da su znakovi zapravo veoma logični...
Mogli biste pomisliti da je znakovni jezik isto što i pantomima, kao što sam i ja mislio prije ovog tečaja... Učenje znakova me razuvjerilo jer se pantomima i zj podudaraju samo u onome što se zove „ikonički znakovi“ koji preslikavaju radnje na znakove (tipa: voziti, telefonirati, peglati i sl.). Ali velika većina znakova često nema veze s onim što simboliziraju i treba ih se učiti kao i nepoznate riječi stranog jezika i zato je znakovni jezik zapravo kompliciran. Kompliciran, ali ne i težak.
Dobra vijest za sve one kojima hrv. gramatika predstavlja bolan problem je činjenica da je gramatika u zj marginalizirana do tolike mjere da se jedino raspoznaju subjekt i objekt u rečenici, a glagolska vremena se svode na prošlost, sadašnjost i budućnost, bez znakova za glagol biti, bez veznika i ostalih nepotrebnih dijelova rečenice... Tako da ako vas muči standardni hrvatski jezik, prebacite se na znakovni i riješili ste problem, barem što se verbalne komunikacije tiče. Naravno da još uvijek morate znati pisati :)))
I eto tako, jedini problem je taj što nemam s kime pričati na znakovnom pa sam prisiljen vježbati pred ogledalom... O tome koliko si idiotski izgledam mašući rukama pored kade neću ni pisati... Samo jedna kolegica s faksa ide sa mnom na tečaj, te dvije forumašice za koje do nekidan i nisam znao da idu jer je jedna u drugoj grupi, a druga čak u drugoj udruzi... Valjda ćemo se prije ispita svi naći i istračati se malo mašući rukicama :))
Post je objavljen 30.11.2007. u 16:12 sati.