U vrijeme ono, kad ljudi bijahu dobri, a vile njima pomagale polja žeti, travu kositi,korov pljeviti, kuće graditi, tuge nije bilo, jer svuda su vile pomagale.
Jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon. Ali, ljudi iznevjeriše vile, pastiri zabaciše svoje tambure i svirale, pjesma je utihnula. Zavlada muk. Vila više nema.
Kroz cijelu šumu odjekuje riječ, tiho kao lopov svima se uvlači u srce i krade ono najvrijednije. Ono jedinstveno, ono naše jedino. Krade snove i vizije, krade želje. Krade ono što jesmo. Svi postajemo isti. Razlike nema.
Post je objavljen 30.11.2007. u 14:39 sati.