Ja bi mu to pojasnio na najjednostavniji način. Ne bi puno spominjao krštenje (poslije rođenja), krizmu...Zaista, tada smo kršteni Duhom Svetim, ali nismo toga svjesni. Krštenje u Duhu je trenutak kad čovjek postaje svjestan Božje prisutnosti, svjestan Božjeg djelovanja u cjelom njegovom životu, njegove postojanosti, moći, blizine. Kad čovjek shvati da je bio slijep cijeli život.
Ovo bi usporedio kao sa filmom koji je neizvjesan i u kojem se na kraju događa rasplet radnje. U tom raspletu vidi se povezanost svih dijelova filma i njihov smisao koji je doveo do samog kraja filma. Sve izlazi na vidjelo. Tko je pozitivac, tko je negativac. Što se zašto dešavalo. Povezujemo sve stvari i shvaćamo da su se sve događale s razlogom.
To je toliko otkrivenje, tolika moč tih misli, toga Božjeg otkrivanja, da duša toliko postaje ushićena, teku joj suze, prolaze joj trnci kroz tijelo, želi tisuću puta reći hvala Bogu. Nemože katkada izabrati toliko lijepe riječi pa moli u jezicima!
Tada nam Bog otkriva velike Istine. Zaista velike! Dobivamo smisao života u Bogu i tražimo Božansko! Bog nam se objavljuje! To je naš odgovor na Božji poziv koji glasi: Vrati se, Sine
od Vjeke
zasto smo mi ljudi noseni tamo / vamo? Nekad nam se cini to je sve previse to su umisljanja fanatizam, opet drugi put nam se cini, to je tocno to se dogadja to je cinjenica???
Kada netko kaze Bog postoji ali nije to onaj Bog krscanstva, islama, budizma, mozemo se sloziti. Drugi put smo opet toliko sigurni Isus Krist je pravi Bog i sin svemoguceg stvoritelja. Zasto ni oni koji smo dobili novi zivot ne ostajemo sigurni u dojmove koje smo iskusili na pocetku?
Hvala na vasim mislima ...
Post je objavljen 30.11.2007. u 11:01 sati.