The Album Leaf - 22 14 - KLIK KLIK
Nadam se srebrenoj, ljepljivoj traci
Preko usta se poklanja šutnja
Mislima trošimo svakodnevicu
Mogu čuti kako je vrijeme lokalno,
koža ljepljiva kada dođu mlaki sati
Reći ćeš: Ona vidi bezbrojne čudesne
fasade u sebi što nose svjetove
i kišu što'no je lupala
o karoseriju dok stiskao sam
joj tijelo u mekoj metalnoj utrobi
Gledaš me i
Iznova rovariš njezinim rukama
ispod tobožnje plahte svoje
jakne osjećajući
kako je topla i dišuća
Znaš da je to nešto oporo
i slatko što dolazi
u naletima
kao jato selica u jesen
Pogledaj me, potrošili smo
nešto svakodnevno:
šum života što cijedi se
kao anonimni oblaci
nebom
Post je objavljen 29.11.2007. u 23:24 sati.