Marketing
Tuga je samo zora između sna i jave
Hodala je sama mračnom, dugačkom cestom. Nigdje nije bilo nikoga, samo lišće i drveće i lagani vjetrić koji joj je štipao obraze. Hodala je, a nije ni sama znala gdje ide. Pred njom je bila samo cesta, uska, dugačka i puna zavoja. Hodala je tako satima, sve dok nije došla do raskrižja. Dvije ceste. Mora odlučiti kojom će poći dalje. Jedna vodi u mjesto Budućnost, a druga u mjesto Prošlost. Na početku druge ceste vidjela je tabelu. Ta joj je cesta bila poznata. Znala je gdje vodi. Vodi u mjesto gdje žive neki određeni ljudi, neki koje voli, neki koje je voljela, neki koji nažalost više nisu na istom svijetu s njom. Prva cesta je pak bila skroz mračna, bez ijedne ulične lampe, bez tabele koja označava mjesto, i njoj potpuno nepoznata. Nikad nije bila tamo. Logično je bilo da će poći poznatom cestom. I taman kad je zakoračila na poznat put, probudila se u svom krevetu, oblivena hladnim znojem i u suzama. Znala je da je taj san dijelom bio i stvarnost. Znala je da će kad-tad morati odlučiti, a što više bude odgađala tu odluku, bit će joj teže. A nije smjela opet prestati živjeti...
Ništa ne ide u zadnje vrijeme... Škola pogotovo. Niš ne spavam, cijeli dan sam za niš, živčana... I onda preko vikenda odspavam 14 sati u komadu, i od ponedeljka sve opet ispočetka... a ocjene su svaki dan sve gore i gore. kad će više ti praznici???
i skužila sam da previše živčanim u zadnje vrijeme. i to ne zbog gluposti. previše mi idiota uspjeva dignut živce. znate ono, kad vam se netko jedno maaaalo petlja u život? svi kažu, ne živciraj se, bla bla bla... ma kako se neću živcirat? ok, nek me trača tko god hoće i sve, samo neka ne laže i nek mi ne pokušava s lažima zagorčat život. i da, živcira me kad se svi prave pametni kao da sve znaju i uvjeravaju te u to a ustvari pojma nemaju o tome, samo su nešto čuli ili im je netko nešto rekao. grrrrrrr... i općenito živciram samu sebe jer si zacrtam da ću napravit neke stvari koje bi mi puno toga mogle riješit, a onda kad to treba napravit, dobro da se ne sakrijem u mišju rupu. koji vrag mi je? prije nikad nisam bila takva, bar ne u tolikoj mjeri....
zaključak: dobit ću čir na želucu.
i najgore je šta se ne mogu natjerat da nekome nešto kažem i šta god mi bilo tko kaže ne može bit od pomoći. pred nekih 7 mjeseci sam bila jako pametna i znala sam kako netko može pomoći sam sebi, ali sad sam opet glupa ko i prije. ustvari, znam i dalje, ali se ne mogu natjerati na to. prošli put me samo jedna blesava doza smijeha natjerala da se maknem s nule i krenem dalje i odaberem cestu za Budućnost. pomogla mi je da odlučim neke stvari. sad ne znam šta bi se to trebalo desit da se opet odlučim ići dalje. malo je teško ići dalje ako imaš neriješenih stvari iz prošlosti. a i da ih riješiš, kako se natjerat krenut dalje kad znaš da je oba puta bilo isto i da će biti i treći? vječni optimist kao šta sam ja mogao bi se na to natjerat. da hoće. ali neće. zašto? jer taj optimist još uvijek ima neriješene stvari, a i ne želi ići dalje. a i ne može. a i ne zna šta mu se dešava u zadnje vrijeme... ne u zadnje vrijeme, zadnjih 7 mjeseci.
najgore od svega mi je šta točno znam kako će izgledat moj život do 3. mjeseca. 12. mjesec: izlasci nešto malo, nova godina.. 1. mjesec: bit doma, doma, doooomaaa i opet krenut u onu prokletu školu. 2. mjesec: mučenje sa školom, ne izlazit van... 3. mjesec: tko zna?
najgore je kad se nemaš čemu nadati... zapravo, imaš, ali da bi se ta nada održala treba nešto napraviti. ali kako se prisiliti?
Do onda... ostaje samo jedno.. stajati na raskrižju, gledati malo u jednu, malo u drugu cestu i pitati se kako... krenuti dalje... ili se okrenuti, ispraviti što treba i tek onda, nakon što svaka nada bude mrtva, pokušati krenuti dalje...
Post je objavljen 29.11.2007. u 20:51 sati.