Pregled posta

Smrt kao vlastiti izbor

Današnji post želim posvetiti mladim djevojkama koje su si oduzele život. Ne znam što se mora dogoditi u duši tako mladih ljudi da od pomisli na samoubojstvo dođe i do samog čina. Sigurno je bilo nekih naznaka, nemoguće je da baš nitko nije primjetio ništa neobično ili još gore od toga - nevjerojatno je da ih nitko nije shvatio ozbiljno, ako su najavile što će učiniti. A zašto? Koji to moraju biti razlozi? Iz čega nisu vidjele izlaz? Koji je to mogao biti nerješiv problem? Je li ovo čin depresije u njima, nije li se to moglo prepoznati - u obitelji, u školi, u društvu? Ubiti se zbog neuzvraćene ljubavi??? Mislim da je u životu zaista najstrašnije izgubiti dijete, JA TO NA ŽALOST ZNAM, a kako se mora osjećati roditelj čije dijete si je samo oduzelo život? Ne znam. Znam samo da mi je žao.



DODATAK. (02.12.2007.)

Dvanaestogodišnji dječak počinio je samoubojstvo vješanjem u petak 30. 11. 2007.između 14 i 15 sati. Dječak je bio učenik šestog razreda osnovne škole u Višnjici, a pokopan je u subotu poslijepodne na mjesnom groblju u Višnjici. Kako smo doznali, bio je odličan učenik i ni na koji način svojim ponašanjem nije odavao da bi takvo što mogao učiniti. Neslužbeno doznajemo da je razloge svog samoubojstva naveo u bilježnici, no nismo uspjeli doznati što je napisao. Istražni je sudac naredio obdukciju.
Tu tragediju, ali i moguću povezanost s dvostrukim samoubojstvom djevojčica na Rabu, za Večernji list komentirala je psihijatrica Dubravka Kocijan.
– Moguće je da su ta dva slučaja povezana. Serije samoubojstava djece imali smo i prije u Hrvatskoj. Djeca su osjetljiva, a pojam smrti nije im posve jasan. Primjerice, djeca koja su preživjela pokušaj samoubojstva shvatila su da to i nije ono što su željela. Samoubojstvo djeteta za koje se čuje može biti okidač nekome da isto to učini.
Ne vrijedi to za svu djecu, nego za onu koja su u mukama, da tako kažem. Riječ je, prije svega, o osamljenosti i nerazumijevanju okoline. S djecom bi se u svakom slučaju trebalo razgovarati.
U školama postoje stručni suradnici koji moraju raditi na temama nesretnosti kod djece te na samom pomišljanju o samoubojstvu. Okolina mora prepoznavati signale koja nam djeca šalju - kazala je Dubravka Kocijan.

OKOLINA MORA PREPOZNAVATI SIGNALE KOJE NAM DJECA ŠALJU. Kaže doktorica, ali ne kaže nam kako? Kako ih prepoznati? Pogotovo kod djece u pubertetu kod kojih hormoni tako divljaju (što je normanlo i prirodno) da su jedan dan euforični, a već drugi dan u depresiji. Ma ipak se donekle slažem da je zaista ne moguće da ta djeca nisu na neki način bila drugačija i da nisu na samo sebi svojstven način tražila - zapravo - pomoć. Ne vjerujem da to bilo tko ide raditi iz hira, ali vjerujem (jer se događalo) da djeca zaista misle da postoji bolji život gdje nema boli i patnje gdje je sve lijepo i krasno pa misle da će tim činom doći na takvo mjesto, jer ovo ovdje je za njih preteško. Zato je meni vrlo često bilo teško čitati komentare mladih čitatelja koji su mi govorili kako je Stelica sada na ljepšem i boljem mjestu, kako je sretna tamo gdje je jer je ona sada anđeo i takve slične riječi. Vjeruju li ta djeca zaista u to? Tko ih tome uči i tko im s tim pričama puni glavu?

******MA NEMA TAKVOG MJESTA. ŽIVOT JE JEDAN - JEDINI I NAJVRIJEDNIJI. ******

Zašto se tome ne uči djecu u školi, zašto ne postoji predmet gdje će se djeca učiti o tome da život nije samo romantika i ljubav, već da se sastoji i od boli i suza i muke i jada, ali da se sve to može prevladati i riješiti, zašto ih ne uče da se u njihovim mladim godinama svašta događa u glavama i da znaju biti zbunjeni, ali da je to normalno i da se ne smiju bojati nekome povjeriti kada osjete u sebi i najmanji trag tjeskobe. Da se ne rugaju jedni drugima, da se ne omalovažavaju, da ne govore ne istine jedni o drugima jer takve stvari mogu nekoj osobi koja se ionako bori sa nekom svojom ili depresijom ili traumom napraviti toliko nepopravljive štete. Grube riječi, a pogotovo neke laži i podvale mogu puno štete napraviti. Zašto se to djecu ne uči u školi, kada već to mnogi roditelji ne rade. A ne rade jer uopće to ne smatraju važnim. Ili nemaju vremena. Ili su ih djeca intelektualno prerasla pa se zapravo osjećaju frustrirano. Baš bi zato škola tu mogla učiniti puno. Škola kao državna institucija koja bi na taj način pokazala da joj je stalo odgojiti buduće zdrave ljude, socijalno osviještene, poštene i samouvjerene. I dan danas mnogu se djecu u školi ponižava nazivajući ih raznim pogrdnim imenima (stoko jedna, neradnici, ljenčine, budale...) i to im se događa od odraslih (nekih profesora, pa čak i nekih svećenika) i kakvu onda oni poruku šalju djeci. Naravno da je njima najlakše sve svaliti na roditelje, jer nije njihov posao odgajati djecu već ih učiti, a roditelji opet kažu pa zar škola nije odgojno - obrazovna ustanova i tako odrasli igraju te glupe igre, a mladost nam se ubija. Ne razumijem ni ulogu školskog psihologa. Što on radi? Da li je njegov posao samo intervenirati kada se neko dijete prijavi kao posebno problematično, kada radi neki nered u školi? Kako će on prepoznati u moru tih dječjih lica ono koje razmišlja o samoubojstvu? Razgovaraju li s njima dovoljno, pišu li neke ankete i testove svako malo da vide kako djeca dišu, što ih muči i o čemu razmišljaju. Što čine? Kako se brinu?

Trebali bi..........

Morali bi ..................

NATALI


ANTONIJA I MAGDALENA


She won't cry

............................................Volim te Stelice.
TI SI ŽIVOT OBOŽAVALA, RADOVALA SE SVOM ODRASTANJU. STALNO SI GOVORILA KADA JA NARASTEM ONDA ĆU.......................................A SADA TE VIŠE NEMA.

Post je objavljen 29.11.2007. u 20:14 sati.