Koliko mogu da zakljucim na osnovu pouzdanog izvora,poznatog kao vox populi,telalima novog rata uspjelo je da unesu strah medju mnoge stanovnike Sarajeva.Nije im to bilo narocito tesko,jer ni jucerasnji strahovi jos nisu iscezli.Sindrom prezivljene opsade trajno je aktivan.Glavno strasilo je Milorad Dodik,zaduzen od Kostunice da Republiku Srpsku i Kosovo dovodi u vezu sa zakonom spojenih sudova.U Podrinju se postrojavaju cetnici,
pripadnici nekakve"Garde cara Lazara",regrutovani medju frustriranim marginalcima,protuhama i psihopatama zeljnih krvi i pljacke.Bilo kako bilo,da nije tih zlih proroka rata mozda ovu kolumnu ne bih nikada ni napisao.
Pocetak price star je pet ili sest mjeseci,kad sam od prijateljice iz Beograda,aktivistkinje"druge Srbije"(koja nikako da postane prva),dobio pismo sa nekoliko kopiranih novinskih tekstova.Medju njima je bio i jedan,za stanje duha u Srbiji incidentan In memoriam,objavljen na cijeloj strani Politike,na 15.godisnjicu pogibije dvadesetogodisnjeg Beogradjanina Marka Hrnjaka.Iz teksta doznajemo da je Hrnjak bio brucos Gradjevinskog fakulteta,vojnik-padobranac na odsluzenju redovnog vojnog roka u 63.padobranskoj brigadi,te svestrani sportista,najbolji istoricar generacije,posjetilac londonskih muzeja i diskoteka,i vojnik sa dvije zakletve-bivsoj JNA,a potom Vojsci Jugoslavije.Stradao je kao"ucesnik akcije"u Capljini.
Dalje stoji:"Poginuo je u okolini Mostara,u borbenoj operaciji Vojske Jugoslavije,u stranoj,medjunarodno priznatoj zemlji,u vreme kada"Srbija nije bila u ratu"i kada"nijedan vojnik iz Srbije nije bio van Srbije".U subotu,19.maja 2007.godine,u 12 casova na Centralnom groblju u Beogradu,parcela 35,poklonicemo se nad humkom uzaludno prekinute mladosti i zloupotrebljene hrabrosti.Kazu:vreme leci sve.Nista ono ne leci...vreme je krvnik koji razara".
Potpisani su majka Budislavka,arhitekta,sestra Ana,advokat,i otac Vladimir,kardiohirurg.
Ovaj kratki tekst sa zadnjih strana novina samo je jedan od bezbrojnih dokaza da je Srbija bila agresor u ratu protiv Bosne i Hercegovine.Mladi Hrnjak je to posvjedocio pogibijom u Capljini,a njegov nijemi iskaz potvrdili su,evo,
i njegovi roditelji.Nije poznato sta je Haski tribunal radio sa ovakvim i slicnim dokazima,ali izgleda da im nije posvecivao narocitu paznju.
Medju mojim pozutjelim papirustinama,koje sve vise napada sobna prasina,nalazi se jedna novinska fotografija,
objavljena u beogradskom magazinu Vreme jos prije desetak godina.Na njoj je svjeza humka s drvenom krstacom na kojoj je ispisano ime devetnaestogodisnjeg Velibora Savica,poginulog 1992.godine.Kraj humke sjedi njegova skrhana majka,seljanka u crnom.Na krstacu je naslonjen uramljeni portret Radovana Karadzica.Ko je,odakle i gdje je poginuo mladi Savic,ostalo mi je nepoznato.
Sta je zajednicko u dva navedena dokumenta?Samo to da su i Hrnjak i Savic,koji sigurno nikada nisu ni culi jedan za drugog,poginuli iste godine,da su bili takorekuc vrsnjaci i da ih je za svoje ratne ciljeve mobilisao rezim Slobodana Milosevica.Tu prestaje svaka slicnost medju njima.
Neko je uocio da iza svakog rata ostaju tri armije:armija invalida,armija tuzbalica i armija lopova.Tuzbalice,u pravilu ucvijeljene majke,sinove poginule u ratu oplakuju u tisini grobalja,same na komadu zemlje gdje se susrecu zivot i smrt.
Zasto je poginuo nas sin?To pakleno pitanje prati roditelje do kraja zivota,ali je malo ko od njih spreman da pogleda istini u oci.Roditelji Marka Hrnjaka znaju da njihov sin nije stradao braneci Srbiju.Poginuo je na tlu susjedne drzave kao neprijateljski vojnik,u operaciji protiv ljudi s kojima se do juce zivjelo zajedno.Njegova je smrt,dakle,bila potpuno besmislena.Zato je njihova patnja veca.Ne znam da li je majka Velibora Savica jos ziva.U svakom slucaju,ona je paradigma srpskih tuzbalica koje su uvjerene da su ih"ustase"i"balije"zavile u crno.Ako je nesretni Savic poginuo od bosnjackog metka,u percepciji njegove majke ubica je Alija Izebegovic,a ako je stradao od hrvatske puske,ubica je FranjoTudjman.Ne postoji niko ko bi je mogao uvjeriti da su stvarne ubice njenog sina Slobodan Milosevic i Radovan Karadzic.Uramljeni Karadzicev portret naslonjen u podnozju krstace svjedoci kakvo on mjesto ima u njenoj svijesti.
U jednom selu kod Banja Luke ovog je ljeta otkrivena spomen-ploca poginulim srpskim borcima iz tog mjesta.
Otac jednog od njih kaze pred TV kamerama da mu se sin borio na prvoj liniji odbrane.Ali,gdje je bila ta"prva linija"odbrane?Mozda na nekom brdu iznad Sarajeva?Otac poginulog mladica o tome ne razmislja.Jer,kad bi razmisljao,mozda bi shvatio da mu je sin stradao nanoseci zlo drugim ljudima.Mnogo mu je lakse da sinovljevu smrt prihvati kao kult herojskog zrtvovanja-pao je za krst casni,braneci srpski narod i Republiku Srpsku.Upravo onako kako mu je ta smrt javno i predocena.Taj se kult hrani ocvalim patriotskim frazama,vojnickim i crkvenim ritualima,dijeljenjem ratnih zahvalnica i limenih medalja.Nijedan od tih nesretnika nece reci da su za njegovu nesrecu krivi Milosevic i Karadzic,jer bi to znacilo izlazak iz jednog zatvorenog svijeta u kojem su smjestene njihove zablude,sjecanja i emocije.
Fenomen je to poznat kao obozavanje vodje.Zato su upravo stradalnici trajno odani onima koji su ih odveli u tragediju.Majke poginulih njemackih vojnika za njihovu su smrt optuzivale Staljina i prezrene Ruse.Nisu se pitale sta su im sinovi trazili pod Moskvom i Staljingradom.Od tada do danas,tu se malo sta promijenilo.
("Oslobodjenje")
Post je objavljen 29.11.2007. u 16:04 sati.