Eh, da je danas Dan Republike, svi bi bili lijepo kuci i odmarali, ali smo zato svi na poslu i radimo radimo radimo....
Nisam jugonostalgicar vec praznikonostalgicar....
Neznam da li se itko od vas ovako osjeca, ali ja se recimo jos uvijek nemogu priviknuti na svoj novi ritam zivota.
Dok sam studirala, ustajala sam kad sam zeljela, ako sam rano ujutro imala predavanja a bilo je hladno ili je padala kisa, ili snijeg, nisam ni ustajala vec bi ostala doma spavati..i bas mi je bilo predivno. Umotana u dekicu razmisljala sam o tome kako uzivam i kako ne bi bila na mjestu svoje mame koja upravo ide na posao.
A sada...sada je i na mene dosao red da ustajem iako mi se neda. Radim vec pune 2 godine bez prestanka i jos uvijek se nisam naviknula na rano budjenje...zar nije to cudno???
Nadam se da nisam jedina, jer ako jesam...zabrinut cu se....
Nego....jucer sam otisla do prijateljice koja je rodila prije tocno mjesec dana pa sam otisla vidjeti dijete...te su bebe sve iste, moja Iva vice ista je ja, njen muz govori, ma kakvi, vidis da ima moje oci a ja ih gledam u cudu i mislim si : Ljudi, pa ovo dijete ne lici na ijednog od vas!!!! Joj grozno, kako je to rodjenje cudno. Sva sreca sto ga se mi ne sjecamo. Zamislis si jedan veliki trbuh i znas da je unutra zivo bice...u tebi!!! i da ce to zivo bice jednog dana izaci iz tebe i posati ljudsko bice. Beba! Jako cudno...Iva mi govori kako ju je mala stalno udarala i kako su je rebra bolila a kad je ta mala izasla iz trbuha, nije se mogla nacuditi koliko je u biti "velika"....Ne, nisam pocela razmisljati u majcinstvu nego o tome da nisam sigurna bi li ja to mogla....
Do skora!
Pusa svima!
Post je objavljen 29.11.2007. u 12:09 sati.