vampirica..emocionalna..
najbolji opis za jednu moju prijateljicu…ma za više njih, prijateljica, poznanica, kolegica, popis je dug…
zasad u tom redu nema muških pripadnika spomenute kategorije, a ako je nekad i bilo, moram priznati da su po tom pitanju prokleti amateri naspram žena..
ona bi za sebe rekla da je prosječna cura…a ja tako ne volim takve izjave a još manje takve ljude…osobno, draže mi je da budem gora ili još draže bolja, samo da nisam prosječna…u tu kategoriju ide i ono volim sve što vole mladi…ma nemoj…
možda početak teksta daje naslutiti da nas dvije možda i nismo prijateljice…i o tome bi se dalo..i nismo, po mojoj definiciji...po njenoj vjerojatno najbolje....ženska percepcija...
upoznala sam ju prije nekoliko godina na fakultetu…iskreno govoreći, bila je jedna od mnogih žena koje sam vidjela, upoznala, ali koja mi nije nešto zapela za oko..viđala sam ju, a kako bi je vidjela tako bi ju i zaboravila…nedefinirana pomalo, pa mi zato valja nije sjela na prvu loptu da bi ju zapamtila po nečemu..kasnije mi je priznala da me nije mogla smisliti, dapače upotrijebila je izraz mrzila jer mi nikako nije mogla prići a htjela je..ja to naravno nisam primijetila jer nikada nije išla na kave s nama, predavanja, van ili šta već, nit je ikad pričala sa mnom..onda je jedan moj prijedlog za neki izlazak promijenio sve…naime, ja kad zovem ili predlažem nešto onda se poziv odnosi na sve koji su trenutno u mom okruženju…ne šaljem svakom pisanu molbu i ne provjeravam 10 puta želi li ići ili ne žele..ona je htjela takav pristup….onda se malo odvažila, izašla s nama i stvari su krenule u nekom smjeru….
simpatična cura, povećeg životnog iskustva, onog negativnog malo više..bar se meni tako učinilo…u 20 i nešto sitno godina utrpala je stvarno svašta….malo previše za mene, imajući na umu da je dobru polovicu toga sama izabrala i trpila, pa se žalila…
neću reći da mi (ju) je bilo žao, pa da sam se zato zbližila…prije je stvar u tome da je bila drugačija, a ja volim (upoznati) drugačije ljude…otvore ti malo oči i horizonte, a ponekad i osjećaje….
to drugačija, odnosilo se na njemu otvorenost o pričanju nekih stvari….onih dobrih, onih bolnih i onih koje definitivno nisu za ničije uši osim božje…naravno ja sam uvijek bila čista suprotnost prethodnog..u svom svijetu, s tek nekoliko bliskih ljudi i sa zidom oko sebe..nisam tražila prijatelje, pustila sam ih da se dogode, nisam pod svaku cijenu tražila ili prihvaćala nekog…znala sam biti sama, mogla sam biti sama i sretna…nije mi trebala ovisnost, da me upotpuni, rekli bi neki, i pretvori u 'pravu' ženu..
u svemu tome različitom imale smo jednu približno zajedničku crtu, bile smo spremne riskirati ponekad, za neke stvari koje drugi ne bi bili spremni…iako je i tu postojala razlika, ona je uvijek bila spremna riskirati zbog drugog /čitaj frajera/ a ne zbog sebe, prijatelja, ili tek prilike neke, a ja sam htjela sebi (a i drugima) dokazati da se sve može (ponekad i treba) i da mi ne mogu ništa…
to mi kod nje nikada nije bilo jasno…riskirati zbog frajera, a ne zbog sebe prvenstveno…činiti sve za frajera, a ništa za sve ostale i naravno sebe…dapače, živjeti za njega na uštrb sebe….
obzirom da je iz sjebane obitelji (iako, svi smo mi iz više-manje sjebanih obitelji) s majkom goropadicom sponzorušom (jbga i zakonite žene mogu biti sponzoruše, pogotovo ako muževi rintaju od jutra do mraka, bogu iza nogu, na drugom kontinentu, a one peglaju bar jedne guccijeve naočale za 2 soma mjesečno)…..nisam ju osuđivala, već sam slušala i razmišljala i čudila se…njen život i postupci meni su bili egzotika…neprivlačna egzotika ali egzotika…
kad bi me hvatao crnjak (pogotovo veeeliki), znalo mi je pasti na pamet, da bi možda trebala biti drugačija, možda poput nje…tipično žensko, cendravo, ovisno, nemoćno…te su ideje trajale kratko, do prvog vikenda i liječenja depresije na puno bolji način od cviljenja na ženskom ramenu…s dragim prijateljem/prijateljima koji je uvijek bio tu kad je trebalo, reći mi da ne serem i odvući me negdje van….
to je bila moja shema…ja ne bi izvodila drame kad mi ne bi uspjela veza, kad bi po jbni 5 put pala omraženi ispit, ili kad bi jednostavno došlo do grla…..ja bi nazvala nekog, otišla van i ispucala se..
uvijek sam cijenila što su muškarci u većini lišeni te otrcane i iritantne patetike, cmoljenja i kukanja….zato su mi ponekad i draži ko prijatelji, jer nisu jbne cvilidrete...ko većina žena..
oni ne analiziraju, oni stvar ili gurnu pod tepih ili ju riješe…i to je to…nema mrcvarenja svih oko sebe....oni znaju da od previše suza nema kruha, samo podočnjaci…
prethodni redovi govore dovoljno….ona je ta…emocionalna vampirica….
koja je u stanju istu stvar pretakati iz jedne u drugu čašu milion puta…i tako poduže…godinama da budem točnija…takva je u svemu…cendra zbog faksa, a ne čini ništa da bi tu jbnu diplomu konačno dobila u ruke nakon 10 godina studiranja (ne, nije feR i nije medicina!), cendra zbog mame koja ju tlači, a činjenica je da ju i sama zove non stop jer joj se gle čuda pas popiškio na krevet, jer na poslu ovo, jer sestra ovo…bla bla bla….frajeri su posebna priča…ne drugačija, već teža, napornija i bez izlazna kategorija….
kaže da ih mrzi i odriče ih se svako malo…jer ju ne poštuju, jer ju ne vole, jer ju ne tretiraju kako zaslužuje i kako bi htjela…a stalno im se vraća..onim najgorima i više puta….odnosno godina…
ima jbnu grešku u nekom kodu jer pada samo na inferiornije frajere od sebe, mentalno, fizički, duhovno, ma na totalne luzere, ne duhovite, ne obrazovane, ne inteligentne, oženjene, osakaćene mentalno i emocionalno (više od prosjeka)….
sve mi jbno griješimo u toj volim-mrzim muškoj kategoriji ali ona definitivno nema konkurenciju što se gluposti tiče..
negdje sam pročitala jednu 'pametnu'…ako imate sreće u dvadesetima će vam netko slomiti srce'….dvosmisleno….budi sretna što si uopće voljela i bila voljena ili budi nesretna što si nekome dopustila da ti slomi srce..
njoj su srce slomili 20 puta u tih dvadeset i nešto godina….ponekad isti frajeri po nekoliko puta, ponekad različiti, ponekad njihove žene, cure…
ne znam da li da joj se divim koliko se puta dizala s poda nakon ljubavne nesreće ili da se divim činjenici što je sve spremna učiniti da ne bude sama ni par dana….
ona kaže da je voljela više puta…ja kažem da nije…nijednom do sada…zaljubljena i zaluđena je bila, u to ne sumnjam, ali ljubav…..ona ima drugačiju definiciju ljubavi..ona je zaljubljena u riječ ljubav, pojam i sve što to sa sobom nosi…znači, nema samoće, nema samostalnog razmišljanja., nema ja, ja i ti, nego mi, samo mi i slično…
ja bi vjerojatno već riknula da sam doživjela sve što i ona….a opet nisam baš sigurna, bez lažne skromnosti , da bi si dopuštala stvari koje je ona dopuštala drugima….
ona je dopuštala da je varaju, mentalno i fizički, da je kradu, emocionalno i financijski, da je ponižavaju, javno i u 4 zida, ona je bila spremna gutati kojekakva sranja samo da zadrži tu tzv ljubav…to nešto, toliko precijenjeno ili toliko potrebno, bar u njenim očima….
ponekad nisam znala koja je od nas dvije fckng luđakinja, ja hladna ko stijena, ogoljena od tih nekih drama, ili ona 'normalno' extra emocionalno i cendravo žensko??? vjerovatno obje, ali meni je moja kategorija draža, jbga..
ona je non stop bila u nekim dugim, mračnim i teškim vezama (trokuti, četverokuti, djeca, žene……), a ja sama, ili se zabavljala ne dopuštajući nikome, ili rijetko kome da mi se približi…za ovo zadnje je i ona djelomično bila kriva, jer gledajući sve što se njoj događa (bez da gledam i druge), bila sam čvrsto uvjerena da se meni to neće dogoditi…i da ja to neću dopustiti…
na početku su te sve njene pričice bile zanimljive, a s vremenom, s godinama, postale su veliki teret….jer svih tih godina ona priča iste priče…s istim akterima s istim temama s istim završetcima…a ja slušam….savjeti, traženi ili ne traženi nikada nisu pomogli, jer ona zapravo (trebalo mi je neko vrijeme da to shvatim) ne želi savjet, ona želi da ju netko sluša, beuzvjetno, jer to ne čini njen frajer doma, jer to ne čini njena mama, tata, sestra i ostale prijateljice….
može se shvatiti zašto je to tako….jer koliko god sam joj ja htjela pomoći, olakšati ili razveseliti na neki drugi način osim da joj ponudim rame za plakanje, ona je baš htjela to…i samo to…ne prijateljicu već slušateljicu iako mislim da je to do njene iskrivljene definicije prijateljstva…kako to drugačije shvatiti, kad za nju 'prijatelji postoje i trebaju dok se ne nađe frajer…nakon toga, ona ne zove, ona se ne javlja i ne pita, dok cvjetaju ruže, mjesec dva, tri, a nakon toga, eto opet cendranja i muke..
….do nedavno ja nisam znala što znači oprostiti nekome koga voliš a tko te povrijedio, i kako u svemu tome obuzdati ego i ponos, kojeg ja imam na lagere (hvala tata :) )…i to zbog sitnice, zbog koje ona vjerovatno ne bi ni trepnula….valjda čovjek s godinama i sranjma ogugla na sve i prepusti se kolotečini….
meni je prvenstveno bilo teško oprostiti zbog mog enormnog muškog ponosa i ega , i zbog toga jer nikad nisam neka milosrdnica koja je praštala i koja je uopće trebala nekome nešto oprostiti….u ljubavi, to se uglavnom odnosilo na to da me u životu nitko nikad nije ni pokušao ostaviti i da sam te prljave poslove uvijek i jedino obavljala ja….ili bi ostavila ili bi otišla (kad više ne bi voljela, ili kad me više ne bi voljeli…)
a onda je došao on….zbog kojeg sam omekšala neke svoje tvrdokorne obrasce i porušila neke zidove...zato je mi je i bilo teško oprostiti….jer sam prvi put dala skoro sve, a dobila nerazumijevanje…na stranu da sam u tom našem kratkom prekidu i ja svetica nisam imala putra na glavi, ali obzirom na moj eGo, naravno da on je bio taj koji je generalno sjebo…iako je samo tražio malo vremena…zapravo bio dovoljno hrabar reći neke stvari, a kasnije i priznati da je pogriješio....
no u mojoj glavi to je bio kraj…da sam pravo žensko, ili kao moja prijateljica, vjerovatno bi doma cmizdrila a njemu slala hrpu poruka i mailova da ga bezuvjetno volim i da sam spremna i čekati, trpiti, boriti se za njega, ma sve…mene je na kraju, nakon što sam svima (bliskim ljudima) ispričala da je on sjebo i pri tome dodala da ja nisam ništa izgubila (eh taj ego), bilo sram reći, da volim ga, da spremna sam pokušati ponovo, razjasniti stvari, oprostiti…mene je bilo sram…bolesno, znam, ali tako je…
nju nikada nije bilo sram…ni kad ju je dečko varao, ni kad je bio oženjen, a žena joj kucala na vrata, ni kad su se njeni toliko hvaljeni dečki upucavali njenim prijateljicama njoj pred očima iskušavajući njene granice, ni kad su je zlostavljali, okradali, ma nikad…ona je o svemu tome pričala, žalila se, tražila savjet, a na kraju bi on poslao neku ljigavo patetičnu porukicu (najčešće neki narodnjački pjesmuljak s rimama volim te-voliš me) i sve bi bilo ok….jer to mora da je ljubav…gledajući nju i sve te njene koreografije ljubavi nisam imala ni najmanju želju da se zaljubim i da eto ne budem jadna sama…..
na kraju je to naše kvazi prijateljstvo preraslo u psihoterapeutske susrete…i to besplatne…zapravo nikad to i nije bilo pravo prijateljstvo iako mislim da je imalo potencijala…da je i njen odnos bio otvoren i bezuvjetan prema meni, kao moj…ali nije…nje nije bilo kad sam ja trebala osmjeh, šalu ili rečenicu ma proći će…ona je tada uglavnom, ma zapravo uvijek okupirana s tadašnjim frajerom i njegovim problemima….a ja sam kao što sam i sama tvrdila (eto mi ga na) bila dovoljno jaka da preživim sama…i jesam….ali granicu je prešla sa drugim mnogo bitnijim stvarima…molbe za pomoć nisu vrijedile za prijatelje, već samo za frajere (preseljenje, auto i neke sitnice, sjebani dogovori i sl…..) ….i tako unedogled….
iako nisam pasivna, taj sam odnos ostavila takvim….ona cendra ja slušam……kad mi se da…a uglavnom mi se ne da…ili me uhvati na onaj dan kad sam odlučila glumiti jbnu samaritanku, pa najbem…….
nije da joj nisam neke stvari rekla…jesam…direkt…i naljutila se… ….nakon što se ispričala i obećala da me neće zamarati s jbno napornim i beskorisnim stvarima, da neće kukati uvijek o istoj stvari, da neće tražiti savjete jer ih ne koristi i da neće trošiti moje vrijeme na jbne ženske drama queen pizdarije, ja rekla ok, i eto tlake ponovo…i to vrlo brzo…
naravno da se ništa nije promijenilo svih ovih godina…osim možda novog luzera u njenom životu….
a šta sam mogla??? nisam tolika kuja da ću nekom reć marš iz mog života pun mi te k……iako bi ponekad i trebala…točno tim riječima...ali mi se ne da trošiti energija….takve ljude jednostavno izoliram od sebe…maknem ih nekako..ne javljam se…ne odgovaram na pozive…ali neki kao ona nikako da shvate….
da su jbni emocionalni vampiri, da su prepuni negativne energije, da su dosadni naporni i bezobzirni….
ovaj tjedan me već zvala triput..jednom sam se javila i gorko požalila…više ni fore idem na wc javit ću se (pa se ne javim) ne pale…zove ona za minutu ponovo..ako me nema na mbt, zove doma, ili na posao ili šalje mail ili poruke od 10 djelova i tako u nedogled.....
ponekad me ljudi čudno gledaju kad mi zazvoni mobitel, a ja ga ili pokrijem rukama ili jastukom ili gurnem negdje da ga ne čujem….jer mi se smuči kad vidim tko zove…jer znam scenarij napamet….i jer mi se ne da…
jučer je opet zvala…ON je bio kod mene i samo me sa smješkom pogledao kad je vidio tko zove…već je bezbroj puta svjedočio našim ispraznim razgovorima u kojima ja sat vremena kimam glavom i bar nekoliko puta bezuspješno pokušavam završiti razgovor..
javila sam se…ne znam zašto…možda zbog nepotrebne grižnje savjesti jer se nisam javila ni juče ni prekjuče…pa ajde…budem danas…gorko sam požalila iste sekunde….ON se samo smijao…gad….a ja glupača…
a onda mi je sinulo....mrtva hladna sam, odložila mbt na stol i otišla u hodnik po njegov mbt i telefon…od svog lajanja ona naravno nije ni primjetila da ja ne slušam..
nisam ga ni pogledala, jer sam znala da je shvatio moju namjeru...da jesam vjerojatno bi oboje riknuli od smjeha i onda ništa od mog paklenog plana..
ne znam kako mi to prije nije palo na pamet - s njegovog telefona nazvala sam svoj kućni…i približila se da ona čuje jbni telefon kako zvoni…..a onda rekla, sory moram se javit važan poziv, čujemo se…bye bye…ON je umirao od smijeha…i rekao da sam kuja…ali poštena i sa stilom….shvatila sam to kao kompliment, jbni kompliment…jer mi je ideja pala na pamet u nimalo inspirativnom trenutku…
danas je opet zvala…sory imam gužvu, sastanke, zvone mi telefoni, čujemo se…….
nije ona glupa…samo se pravi…i dobro joj ide…od sad kopiram tu njenu karakteristiku…joj oprosti nisam čula telefon, nije me bilo u grad, pokvaren mi je mbt, nisam imala vremena bla bla bla…dok ponovo ne popizdim kao prošle godine steram ju u kurac i guštam u sljedećih par mjeseci bez njenog cendranja…..dok se ne javi, i opet počne cendrati da joj je žao….
beizlazan krug….najebala sam…do kraja života….nema se tu šta napraviti…ona je imela….ne ona božićna, 'kiss me' imela, već ona parazitska na drvetu sa onim bijelim smrdljivim i ljepljivim kuglicama, 'fuck off' imela…
jbga…
ps. sinoć je zvala još tri puta…prvo je zazvonilo u busu.. nisam se javljala dobrih par minuta…. ljudi su mislili da ili sam gluha luđakinja ili luđakinja koja ih zajebava onako umorne s posla..
nisam uspjela ni ući kako treba u stan….opet je zazvonio…nula bodova….nakon pola sata ponovo…zvoni i zvoni…mama gleda i šuti…pa pita, opet se ne javljaš….
a-ha ona je…ma odjebi to, draga moja…..
jutros je poslala e-mail podugački…opet isto, bla bla…još se usudila komentirati kako se mene može zvati i zvati ali me se nikako ne može dobiti….na kraju je napisala, ti si me uvijek znala slušati…
eto, ja sam jbna slušačica….uz to fino ide etiketa glupača…
ali mislim da ću se ako faza ignoriranja (obzirom faza iskrenosti nije upalila već nekoliko puta) ne upali pretvoriti u buffy – vampire slayer…pa nek budem prva koja je završila u zatvoru smaknuvši dosadnu, napornu, živčanu, isfrustriranu, nedojebanu kvazi prijateljicu….
Post je objavljen 29.11.2007. u 11:08 sati.