Pregled posta

Mjesto radnje: Zagreb, vrijeme: tri sata ujutro, 1. travnja 2000. i neke godine…
U noći svoje nesanice 57-godišnja Sofija, dobro situirana Zagrepčanka, obavlja inventuru svog života, ali i svojevrsnu inventuru 20. stoljeća. Roman o majci? O odrastanju? O životnim razočarenjima? O nemogućnosti ljubavi? O alkoholizmu? O kućnom seksualnom nasilju? O povijesti? … Roman mnoštva tema, prožet humorom na vlastiti račun, pisan svakodnevnim govornim jezikom, izuzetnog tonusa i energije, zbog čega se čita u jednom dahu poput krimića…


Roman Marine Šur Puhlovski 'NESANICA' počinje kao priča 57- godišnje spisateljice, situirane Zagrepčanke, u drugom braku i majke odrasle kćeri, s književnim djelom iza sebe koje ju nije doduše učinilo slavnom, ali kojim se ipak uspjela realizirati i konstituirati kao subjekt. Međutim u času kad počinje pisati 'NESANICU', čije se vrijeme pričanja zbiva od kasno-večernjih do rano-jutarnjih sati, u jednoj noći, pred praskozorje, kad smo ranjivi i depresivni, pogotovo ako patimo od nesanice, i ako smo na najboljem putu da se propijemo, njezin život više «ne štima»: radi se o velikom pospremanju i bacanju iluzija u kantu za smeće…Od uvodne potresne epizode umiranja oca od alkoholizma i ciroze priča ide u smjeru samoispitivanja, međutim, pripovjedačica ne upada u egotistički narcizam nego se uvijek bavi i drugima, prije svega majkom, koja je glavni lik priče. Matrilinearnost sudbina koja vodi od prabake do majke pripovjedačice povlači u svom toku sve ostalo: prostore, epohe, partnere, rodbinu, susjede, djecu, pravdu i krivdu, više nesreće nego sreće i upornu žilavu volju za preživljavanjem…Riječ je dakle o izvrsnom «rodnom» romanu pisanom u ženskom ključu ali bez klišeja ženskog diskursa, romanu koji se, unatoč ozbiljnosti tema (socijalnih, filozofskih, seksualnih, itd..) čita u jednom dahu, kao dobar krimić… Taj rijetki spoj «napetosti» i «ozbiljnosti» autorica je postigla kako majstorskim baratanjem izmjenama očišta, tj. JA-ONA-MI perspektive koja znači oscilaciju subjekta pripovijedanja između pojedinca i grupe, unikatnosti i paradigme, tako i neuobičajenim stilom: koristi se posve govorni idiom (stiliziran, naravno) u funkciji umjetničkog izraza; on naime nije rezerviran samo za dijaloge, nego se pojavljuje i kao jezik naracije. To nije dijalekt, niti argot, nego famlijarni, svakodnevni (čak ne ni zagrebački) govorni jezik, u osnovi demokratičan. On je izvrsno prilagođen toj priči bez hijerarhije kulturnih i socijalnih vrijednosti, dok je rečenica niz nezavisnih rečenica, dakle, paratakse, koja se pokorava istom načelu ravnopravnosti segmenata. Priča bi mogla biti napisana u jednom dahu bez točke i zareza, u prividnoj spontanosti bunovnog, misaonog i jezičnog kovitlaca, kad se riječi roje kao pljeva, kao «meljavina uma», prije nego propadnu u mrak, u šutnju, u ništa. To je snažan i osoban tekst koji bridi svakovrsnim prekoračenjima ali i odiše svježinom i velikom stvaralačkom energijom u jednom teškom žanru već jako opterećenom klišejima autobiografske, ispovjedne, ženske i obiteljske priče. U tom možda najiskorištavanijem od svih modela, autorici uspijeva na vrlo osoban način na svakom koraku pretvoriti «istinu» u misao, u izraz i u simboličko, a da ona pri tom uvijek ostane – istina.