Marketing
moonlight shadow part 1
Sjedila sam na prozoru i promatrala. Promatrala sam grad ispod mene. Bio je obasjan suncem i pun istih veselih ljudi. Ja sam bila sama na svom brijegu iznad grada. Bila sam kao u kulu zatočena. Sama, odvojena od ostatka jednoličnog svijeta obasjanog suncem dolje u podnožju moje kule,sakrivene oblacima i maglom.
Nekad sunca bi bilo i gore kod mene, ali to bi bilo jako rijetko. Nekad bi možda i koji pas zalutao gore. Zalutao znatiželjno igrajuči igru s listom i vjetrom. Tko će pobjetit, hoće li pas uspjeti uhaviti list? Ili će list odletjeti nošen vjetrom? Nošen olujom oko moje kule.
Ali list odnese vjetar,a pas ode nazad u grad. Ironično, zar ne? Nitko nikada ne prolazi ovuda i onda kad prođe ta mala jadna životinjica otiđe sva uplašena. Što bi tek ljudi pomislili kada bi ovuda prošli? Bi li i oni bili uplašeni kao i psi? Bi li i oni odmah pobjegli? Bi li se i oni uplašili veličine kule i njezine sjene? Bi. Uplašili bi se. Otišli bi i ja bih opet ostala sama. Sama sa svojom sjenom.
I tako dani kao i uvijek prolaze. Svijet prolazi svojim normalnim tijekom. Život ide dalje. Samo za mene sve je isto. Vrijeme stoji kao i obično, samo se nekad promjeni dan u noć, ponekad padne kiša, nekad koja pahulja snjega prode mi pored prozora, ali sunce nikada. Oblaci i vijetar je sve što okružuje moj život.
I onda jedne noći mjesec je bacio svoju sjenu na moju kulu i došao si ti. Bio si umoran, pokisao, mokar i bljed. Tražio si neko utočište. Nije ti bilo važno što sam sama na brdu svome, sama u svojoj kuli. Samo si želio mjesto za prenočiti. A noć je još bila mlada.
Lego si na pod do kamina. Tek sada sam vidjela kakve oči imaš. I pravu boju tvoju kose. Savršen si. Plava kosa i zelene oči, ten bljed. Još mi samo krila pokaži i povjerovat ću u sve bajke.
Prišao si mi. Pitao si me za ime. Poljubio si mi ruku i rekao hvala. Srce mi je kucalo kao kiša po mom prozoru. Poljubio si me ali ovaj put ne u ruku. I ovaj put poljubio si me nježnije. Zagledao si se u moje oči i rekoa da ljepše oči vidio nisi.
Ostao si samnom preko noći. Spavao si kraj mene u mom krevetu. Držao si moju ruku. Moje lice si milovao. Moju kosu si mirisao. I moje usne si ljubio.
I onda si otišao. Bez poruke, bez riječi, bez poljubca. Samo te više nije bilo. Opet sam bila sama. Sama sa svojom sjenom. Nekad mi se čini da je ona moja njabolja prijateljica. Uvijek je tu. Nikad me ne napušta. Sve joj mogu kazati. I sve će razumjeti, samo neče odgovoriti. Dugo sam razmišljala o tebi. I pitala sam se zar sam ti stvarno bila samo utočište za jednu noć. Zar sam bila samo prilika koja se iskoristi i ostavi? zar je to bilo sve?
I nakon par mjeseci mjesec je opet bacio svoju sjenu na moju kulu. I opet si se pojavio ti.
...
Post je objavljen 28.11.2007. u 17:34 sati.