Marketing
Okić-grad (499 m)- Samoborsko gorje
Ove nedjelje zbog izbora nije bilo organiziranog izleta planinarske škole, tako da sam slobodnu nedjelju iskoristio za posjet Samoborskom gorju, odnosno jednom od njenih vrhova – Okiću. Okić inače zauzima bitno mjesto u povijesti hrvatskog alpinizma, jer se na njega kroz stijene 1843. godine uspela ilirkinja Dragojla Jarnević. Njoj u čast, naziv jedne od staza na gradinu nosi njeno ime. Društvo na ovom izletu mi je činio kolega iz planinarske škole, Ivica, koji mi je na kraju izleta rekao da mu je ovo bila jedinstvena prigoda da posjeti ovaj kraj Lijepe naše, i to ponajviše zbog udaljenosti, ali i ne poznavanja ovog područja. I to je po meni najveća vrijednost Hrvatske planinarske obilaznice, koja nam nudi najzanimljivija odredišta u našim brdima i planinama. Na nama sad samo preostaje da se pokrenemo iz svojih domova i upoznamo ono najljepše što nam domovina može ponuditi. Na ovaj put sam krenuo ponajviše zbog saznanja da će u nedjelju na Okiću biti i stari forumaški kolega Beli, s kojim sam se već par puta neuspješno dogovarao za zajedničke ture, a uz to mi je i nedostajala 100. kontrolna točka. Točnije fotografija s nje, jer je Zizi svojih 100 već prikupila, dok sam ja svojom zaboravnošću onomad propustio to učiniti na Zagradskom vrhu. Bilo je i bližih odredišta za skupiti tu 100. KT, ali je prvi razlog bio presudan da se uputim prema Okiću, usprkos 400 km vožnje u svakom smjeru. Iz Splita smo se uputili u 05.00 h i sve je išlo po planu do približavanja Gračacu i početka kiše kad smo doslovno doživjeli hladan tuš. Naime, brisači na automobilu su potpuno otkazali poslušnost. Ni nakon izmjene osigurača nismo ih vratili u život, pa nam je preostalo samo za svake kiše stati sa strane ceste. I tako se naša vožnja odužila na ukupno 5.30 h. Sad je postalo sve izglednije da se do zatvaranja birališta neću vratiti natrag do Splita. U Novo Selo Okićko smo došli tako što smo s autoceste sišli u Jastrebarskom, te se uputili u smjeru Zagreba do Klinča Sela, gdje je skretanje lijevo prema našoj startnoj poziciji.
Po dolasku u selo u Novo Selo Okićko i tek jedno krivo skretanje, ali srećom i brz povratak na pravi put, stigli smo do proširenja na kojem se u tim trenucima skupina planinarki spremala za napuštanje asfalta. Brzo sam Zizinog ljubimca uparkirao do njih i nakon uvodnih pozdrava i njihovog oduševljenja spoznajom da smo iz Splita došli samo da se uspenjemo na Okić-grad, zajedno krenuli blatnjavim putem. Iskreno govoreći, susret s njima znatno nam je olakšao potragu za početkom staze, a kasnije su nas i upozorile kad smo na odvojku desno pokušali krenuti za putokazom prema Okiću. Ta staza je prema njihovim riječima na jednom mjestu presječena nabujalim potokom, pa su nas savjetovale da nastavimo ovim šumskim putem naprijed, a zatim da samo na svakom križanju skrećemo desno. E ta informacija nas je malo zeznula, jer smo je shvatili predoslovno i na nekom odvojku očito prerano skrenuli udesno i završili na nekoj klizavoj padini, pa zatim šumovitim hrbatom ususret zidinama Okić-grada koje su se u tim trenucima otkrile pred nama. Kako ipak nisam bio siguran s koje je strane uzvisine smješten planinarski dom "Dr. Maks Plotnikov" (411 m), kojim upravlja istoimeno planinarsko društvo iz Samobora, pred kojim nas je očekivalo naše blogersko-forumaško društvo, došlo je vrijeme za konzultacije sa zemljovidom. On nas upućuje da krenemo nešto zapadnije, ali sam se ipak prije toga odlučio da se najlogičnijim putem spustimo u klanac potoka Okićnice.
Ta odluka se pokazala ispravnom, jer smo na silasku naišli na prekrasnog daždevnjaka (salamandra salamandra), s kojima sam dosad imao tek rijetke susrete u mojim lutanjima prirodom. Jednom na sjevernim padinama planine Šibenik, te drugog puta na Plitvičkim jezerima. Stoga je i moje oduševljenje ovim zaštićenim vodozemcem bilo veće. Nakon nekoliko minuta njegovog poziranja, zagubio se pod otpalim lišćem, a mi smo nastavili sa spustom do staze uz rub potoka. Ta staza je u biti ona ista staza kojom bi došli da smo skrenuli na onom desnom odvojku poviše ostataka Župnog ureda u Popovom dolu. Izlaskom na nju skrećemo lijevo i nakon svega par minuta prelazimo "Maričinim mostom" preko potoka i blatnjavom stazom stižemo pred pl. dom. Tu nas je dočekala vesela sedmorka, koja je na Okić stigla iz smjera Sv. Martina. Od toga je njih četvoro s planinarskog foruma Hrvatskog planinarskog saveza, istog onog koji je značajno utjecao na odluku da sa Zizi krenem u lutanja Hrvatskom planinarskom obilaznicom. Beli i Orla imaju također imaju svoje planinarske blogove na kojima možete pronaći pregršt lijepih fotografija iz planina i zanimljivih informacija o mnogim odredištima, te vam savjetujem posjet istima. Usprkos njihove pripadnosti krivokletskom blogerskom klanu.
Sanja je i ovaj vikend nastavila sa slavljenjem rođendana, pa je na stolu bilo svega, ali sam zbog činjenice da se još treba i vratiti do Splita teška srca morao odbiti onaj dio ponude koji je u sebi uključivao alkohol. U međuvremenu se počeo popunjavati prostor kako pred domom, tako i unutar njega. Bližilo se vrijeme ručka, pa su gladni planinari i planinarke pohrlile po svoje doze fažola. Stigle su i one četiri planinarke koje smo susreli na početku staze, kojima je prema njihovim riječima pao kamen sa srca kad su vidjele da smo pronašle put do doma.
Uskoro je došao i trenutak za uspon na Okić-grad. Prvotni plan je uključivao da se većina "Žoharovim putem" uputi gore i to ponajviše zahvaljujući Igorovim poticajima. Taj klinčani put je inače uređen 1980. godine i nazvan nadimkom alpinističkog učitelja Dragutina Belačića. Nakon kraćeg hoda južnom stranom uzvisine stižemo pred našu zacrtanu viu ferratu. U pitanju je stijena osigurana sajlom i improviziranim rukohvatima. Na prvi dojam ništa posebno opasno. Ali kad je Orla krenula i taman prošla prvu trećinu "Žoharova puta", te iznenada poviknula: "Klizavo je!", vibracije njenog uzvika uzdrmaše, kako moju želju, tako i moju volju. Istovremeno i nešto unutar mene poviče, točnije zavapi: "Ne budi lud Vinci! Tvoja Mona Lisa još stoji nedovršena". Srce usprkos tomu vuče da se napokon okušam u toj via ferrati, a razum vapi: "Uhvatiš li tu sajlu u ruke Vinci, mogla bi to biti tvoja finalna via della vita". Entuzijazam svih ostalih iza mojih leđa je u međuvremenu okopnio brže od moga, jer dok se okrenuh već ih vidim gdje uzmiču iza granja. Vratim opet pogled prema sajli i klizavoj litici, a pod njom Beli i njegov prijekorni pogled što mi govori: "Daj, ne budi papak!". A moji papci ni ne dočekaše završetak njegove misli, već se odmah topotom uputiše onom istom stazom kojom su me i dovele pod tu stijenu.
Možda sam sve ovo malo i preuveličao, ali mislim da ste shvatili dvojbu koju sam proživljavao u tim trenucima suočen sa Žoharovim putom. Ubrzao sam korak da uhvatim grupu u potrazi za sigurnijim usponom na Okić-grad, a za sobom ostavljam Orly, Belija i Peggy, Beli´s better 0.5. Kolovođa je uskoro pronašla neku kraticu. Klizavu doduše, ali bar se može hvatati rukama za okolno granje. Nije potrajalo dugo i već smo izašli na onu "normalnu" stazu koja od pl. doma vodi prema ruševinama Okić-grada. Poglede mi sad ponajviše mame crvene bobice širokolisne veprine (Ruscus hypoglossum L. ). Za tili čas smo stigli do Sanje koja se već odmarala ležerno izvaljena uz stazu iščekujući naš dolazak. A u međuvremenu se već i trojac metalurga uzverao uz onu stijenu iskušenja, pa smo nakon kraćeg Belijevog predavanja kako se uz nju uspinju i mala djeca, a mi papci nismo bili u stanju. Dobro, ovo potonje nije javno izustio, ali osjećalo se to itekako u tonu njegovog glasa. Ma Beli, uhvatio bi se ja u koštac s tom pustom željezarijom, ali tko bi onda pripazio na ovu dezertersku grupu da sigurno stigne onom klizavom padinom do vrha. Već sam se potpuno privikao na ulogu "metle", a navika se teško riješiti. Ma kakve one bile. OK, sad više ne držim figu iza leđa i nastavljam ovaj naš zajednički uspon prema vrhu.
Gradina na vrhu je u poprilično ruševnom stanju, ali i dalje odiše dahom burne povijesti. Prvi puta se spominje još u 12. stoljeću i biva nastanjena sve do 17. stoljeća kad je ruše turski osvajači. I usprkos sumaglice s nje smo mogli uživati u lijepom pogledu na Zagreb i Medvednicu, ali isto tako i na ostale istaknute vrhove Samoborskog gorja, poput vrha Plešivice i Oštrca, na kojima sam sa Zizi već bio. Kraća pauza na vrhu je iskorištena za fotografiranje i ugodne razgovore, ali vremena za duže zadržavanje nažalost nije bilo. Pred nama je još bio dug put natrag do Splita. Stoga smo se svi zajedno uputili do doma onom istom stazom kojom smo i stigli. Još je preostalo samo da se oprostimo i poželimo si neko novo skoro viđenje u planinama, te da se uputimo natrag. Za povratak smo ipak koristili onu prvotnu stazu preko potočića, te smo blatnjavih gojzerica vrlo brzo stigli do automobila. Tako brzi nismo bili na povratku prema Splitu, a razlog tomu već i znate. Brisači!
Sve u svemu, iznimno sam zadovoljan što sam napokon upoznao tih sedam dragih planinara i planinarki i doista se isplatilo zbog toga napraviti put od 800 km u jednom danu...po kiši...s neispravnim brisačima. Ali bar malčice i zbog 100. kontrolne točke. Iako je ona u biti 101. Ali tko to broji.
I da, u Split smo stigli tek u 19.15 h!
Post je objavljen 28.11.2007. u 15:00 sati.