Nema me već dva dana, ne postojim, samo životarim.
Svakih petnaest dana umrem na dva dana!!!
Jer svaka dva tjedna idem na informacije sinu mojem jedinom (oko moje plavo i milo). Nije lako tamo otić, treba se najmanje dva dana pripremat, psihički i fizički.
Već u ponedjeljak dižem se mamurna, bezvoljna i troma - naravno kad pola noći razmišljam i stvaram sliku što će me u utorak dočekat u školi. A te slike nisu ni lijepe ni dobre, nisu nikako. Znači ponedjeljak nekako prolazi turobno i sporo a svako malo me nešto štrecne usred srca "ajme sutra su informacije". Cijeli dan iščekujem njegova priznanja - ocjene, neopravdani, ništa, ni glasa.
Dođe tako i utorak, dan kobni. Spremam se, adrenalin proradio. Hodam po kući lijevo, desno, gore, dolje, uzduž i poprijeko, čas malo brže, čas malo sporije. Srce već lupa milijun/sat, grlo se steže, a kazaljke jure li, jure. Nema druge, valja krenuti pa kud puklo da puklo. I tako krenem, glava mi ko balun. Uvijek se poslije pitam kako sam ja to stigla do škole, jer ne sjećam se ni prometa ni okoline, kao da me neko samo preselio tamo i odjednom se nađem u školskom hodniku - mučilište moje.
Kako je da je, volim biti prva, ne mogu zamisliti razgovore ugodne s ostalim roditeljima, lažno smješkanje s moje strane i imbecilne odgovore (jer nisam u stanju pratiti razgovor duži od jedne rečenice pa ne znam o čemu razgovaramo a još manje što odgovaram). Zato uliječem prva, i uvijek, ali baš uvijek bude gore nego što sam u svojim noćnim i dnevnim morama zamišljala. Neopravdani ovdje, pa neopravdani tamo...ocjene, a bože sačuvaj (za moj pojam), po koja kljuka se uvijek nađe - to je kao normalno.
Izađem sad iz zbornice, čovjek bi pomislio tek ću sad biti u komi. I jesam, niti ne izlazim iz nje, ali počinjem normalnije disati,srce se polako smiruje i dok dođem do kuće tijelo se oporavilo, ali duša još nije, ostala je ljutnja, bijes, jad, suze me stišču...Što dalje?
Hvala bogu, sad sam mirna iduća dva tjedna!!! Mamin ljubimac osmjehom i poljupcem riješi sve - "nije to ništa strašno, mama, ocjene ću ispraviti znaš i sama" kaže on, a neopravdani "to svi imaju pokoji". Jedan osmjeh, dva poljupca i mama je gotova, kapitulirala. A što mogu kad je dobar ko kruh a i školi će jednom doći kraj (još ova godina).
Kraj! Slijedi opuštanje.
Eto to je jedno muško.
A jedno žensko ću ostaviti za drugi put - za nju mi trebaju drugačije riječi koje sad ne mogu pronaći, vedrije i vrckastije raspoloženje, jer ona je obrnuti slučaj od onog muškoga.
Post je objavljen 27.11.2007. u 18:46 sati.