Jedna me kosa nedovoljno lijepa podsjetila na jednu drugu prvu dovoljno lijepu na popravljanje i na moju nezavršenu pjesmu koja počinje sa Kad bih bar mogla napisati i onda piše svašta. Danas kad bih bar mogla napisati A ton étoile ali ne mogu. Danas mogu samo pisati u mobitel nešto o suncu u očima i sjeni na licu i rukama u džepovima tako da nitko nitko nitko ne zna o čemu se radi da čak i sebe uspješno zavaravam.
Never never never never never never hear me when I cry at night
Zašto ljudi plaču noću?
Brinem se.
Kamo da putujem? Ne želim ni pomišljati na to.
Kažeš revolucija?
Kaže revolucija nije poželjna.
Kaže zabrinjavajući porast nasilja.
Kažem da, nije dopustivo ali treba se prije svega baviti uzrocima. A opet... ne možeš se prije svega baviti uzrocima dok posljedice divljaju i prijete. Kako to izvesti? Kako to pomiriti? Koji je put? To su pitanja na koje ja uopće nemam ideju odgovora.
I opet nitko ne sluša Vesnu Pusić. Slušajte Vesnu Pusić!
A Frišćiću su kolege europski pučani ili koji đavo su preporučili HDZ.
A Ljubica Lalić, koliko god je ne voljela, kaže da je 90% birača seljaka za SDP.
Pa ti vidi. Odnosno, pa ćemo mi vidjeti.
Je ne me mets pas en colere.
Au contraire, au contraire.
Čitam Rocarda, bude naporno ali trudim se. Intervju. Vježbanje jezika.
I haha pitanje da kako doma učimo glagole. Učimo? Glagole? Što me podsjetilo na to da bi to valjalo raditi. I pisati diplomski, da znam. Bole me usta. I oči.
Un point c'est tout.
Un point c'est toi...
Oh so...
Post je objavljen 27.11.2007. u 18:24 sati.