INTELEKTUALNE I JEZIČNE PROTEZE
ILITI KLIŠEJI KOJIMA SE VEĆINA STANOVNIŠTVA SLUŽI UMJESTO LJUDSKIM GOVOROM
... ono ...
... znaš, ono ...
Pa, gledajte ...
... kužiš ...
... kurac ...
... jebi ga ...
Takav je život.
Živjeti se mora.
Život ide dalje.
.. sintagma...
... diskurs ...
... paradigma ...
Ove tri riječi sladostrasno izgovaraju takozvani intelektualci. Većina ih ne zna što one znače, a niti jedan ne zna da u njihovom kontekst ne znače baš ništa.
Nikud iz te kože.
Samo se umrijet' mora. Ovo se smatra vrhunskom mudrošću.
Šta se može!
A šta ćeš!
E, da!
Nisam dost' pametan. Kad se ne želi priznati da nas uopće ne zanima što nam subesjednik govori
A šta da ti kažem ... Isto kao gore.
«Sve je sranje, osim pišanja.», rekao je Mao Ce Tung. To govore ljudi koji misle da su jako duhoviti. Osim toga, znaju na tisuće viceva i pričaju ih bez zaustavljanja. Treba ih se čuvati.
Govor mržnje. Omiljela fraza ovdašnjih politički korektnih kreatura (lijevi liberali i sl.).
.. u principu ... («Je li vam bilo lijepo na godišnjem odmoru?» «Pa, u principu je.»).
Moram priznati ... (Glupačice na radiju, osobito kad se javljaju s terena: «Je li velika gužva na križanju Slavonske i Heinzelove?» «Pa, moram priznati da je.»).
Pa tko voli nek izvoli.
Ajmo reć ... Ne zna se čemu ove riječi služe, ali jako se upotrebljavaju.
Bez veze.
.. tempo života ...Tom, nepostojećom (naime, uvijek je postojao nekakav «tempo života») pojavom sve se pokušava opravdati.
Je l' odmarate?
Jesi dobar? (Umjesto: «Kako si?»)
Onda nećemo kvarit' (kad netko na pitanje kako je odgovori da je dobro).
... ovoga ...
Pa evo ...
Mali čovjek ... (raznježene gospođe kad se na ulici okupe oko kolica s nečijim novim djetetom), a kad se nakon djevojčice rodi dječačić ili obrnuto, čuje se raznježeno gukqanje: «Par ljudi.»
Je l' više voliš mamu il' tatu (najgluplje od svih glupih pitanja koja se postavljaju maloj djeci; pametna djeca na to ne odgovaraju ništa, nego samo drsko gledaju blentavog sugovornika ravno u oči)?
Istina je, kao i obično, negdje u sredini (omiljela fraza generacija novinarskih šupljoglavaca koji misle da su jako dubokoumni dok je pišu).
.. «(uvijek taj «ali»!)» ... (omiljela fraza generacija novinarskih glupana koji misle da su jako duhoviti kad je pišu; posljednjih godina kao da pomalo izlazi iz mode).
« ... zašto ne reći, ...» ( uklopljena rečenica kojom tupavi novinar najavljuje da će ono što u njegovom tekstu slijedi, biti jako hrabro; uglavnom se upotrebljava u provincijskom tisku).
Svojevrsno ... (bilo što; značenje nepoznato, ali efektno i učeno zvuči i pristaje svakamo).
«Peto (ili koje bilo) izdanje Davis cupa» (ili koje god druge športske priredbe) (naravno, ukras pjesničkog govora imbecila koji se nazivaju športskim novinarima). Kao da športski događaji mogu imati izdanja. Izdanja imaju knjige.
Investicija (ili proizvodnja filma ili kakav god drugi pothvat) «teška» pet milijuna kuna. (Ukras pjesničkog govora kretena koji se nazivaju novinarima – teška se obvezatno piše u navodnim znakovima). A zašto su ovi pjesnici u prozi izabrali baš riječ «teška», ne može se dokučiti.
Francuski Bordeaux. Uveli športski, poprimili svi novinari (umjesto da gluplji uči od malo pametnijeg, u nas je i to naopako) – još se samo na Hrvatskom radiju govori: francuski grad Bordeaux.
Ispijati ... (u hrvatskim novinama posljednjih nekoliko godina više nitko ništa ne pije niti se ikome može dogoditi da nešto popije – svi samo ispijaju).
Što se mora, nije teško. Jedino nije jasno zašto to što se mora ne bi bilo teško.
Režiju potpisuje ... (omiljela fraza kazališnih kritičara; nisam primijetio da bi je upotrebljavali i filmski).
Nema problema (izraz koji u rječniku debila koji ga upotrebljavaju ima nekoliko miljuna značenja).
Super ( u rječniku mladeži zamjenjuje sve ukrasne pridjeve i priloge koji postoje u hrvatskom jeziku). A vole tu riječ upotrebljavati i ocvale dame i vremešna gospoda ne bi li se vidjelo kako je u njih duša mlada.
Upisao se u listu strijelaca (u riječniku imbecila koji se nazivaju športskim novinarima, nogometaš koji je zabio gol).
Dvije i druge ( u rječniku tupoglavaca među političarima, ekonomistima, velikim poduzetnicima ... znači: dvije tisuće i druge; u posljednje vrijeme čuje se sve češće, čak i na sjednicama Vlade).
Limeni ljubimci (u rječniku svih novinarskih imbecila, naravno, znači: automobili).
A, danas ste vi ekonom ( prodavačica u dućanu muškarcu s košarom u ruci ili gospođa koja ga sretne na placu)!
Genijalno (u jeziku «intelektualaca» znači isto što i «super» u govoru dječurlije).
Pred vašim malim ekranima ... (u visokoodnjegovanom jeziku hrtovaca to je mjesto na kojem smo mi, publika, kad gledamo televiziju).
Odgovorno tvrdim ... Ove riječi vrlo rado izgovaraju političari i veliki gospodarstvenici, vjerojatno svjesni da im nitko ne vjeruje niti riječ.
Najluđa noć u godini (lucidni i preduhoviti novinarski sinonim za noć u kojoj se dočekuje Nova godina, što je , najčešće, čovjeka nedostojna gnjavaža).
Nema teorije!
Cirka oko (omiljeli izraz političara i velikih gospodarstvenika koji žele da se vjeruje da su vrlo stručni i pametni.
Prisutno je nepostojanje (na primjer: vlastitoga zemljišta ...). Ovo nije učena, ovo je nadučena k tomu i mozgolomnna jezična konstrukcija. «Prisutno je nepostojanje!» Bože, smiluj nam se! A takvi govornici zauzimaju najviše položaje u hrvatskoj politici i gospodarstvu.
Ja bih se nadovezao na predgovornika ... Ritualna fraza koja nije nestala s komunistima koji su je izmislili. Naprotiv, i suvremeni imbecili koji se motaju u javnom životu upotrebljavaju je sa sladostrasnim užitkom
I tako to ...
I to je to ...
Što je, tu je. Ako se ne varam, ova je duboka misao presađena iz srpskoga jezika. Trebala bi zvučati utješno i ohrabrujuće.
Zdravo za gotovo. Oni koji to izgovaraju drže se kao ljudi koji znaju što to znači. Nitko normalan ne zna. Zato nitko normalan niti ne izgovara te blesaste riječi.
Zadovoljno trljaju ruke (trgovci, ugostitelji … kad navale kupci). Nikad nisam vidio niti jednoga da to radi, pa ni kad bi mu dućan bio prepun.
Bolje vas našli. Bleskast odgovor na lijepi pozdrav: »Dobro nam došli».
On je zakon. Smislila, valjda, napušena mlađarija. Ne zna se što to zapravo znači – izgleda: nešto dobro, pametno, pohvalno …
Uvjetno rečeno. Preživjelo komunizam u kojem se rodilo (jedan od brojnih dokaza da je glupost vječna i nepobjediva. Prava pravcata svemirska sila. Naivci poput mene nadali su se i vjerovali da se, pošto komunizam propadne, neće moći dogoditi da neizlječivi kreteni zavladaju u državi i društvu. A upravo se to dogodilo. Valjda još uvijek djeluje kletva kralja Zvonimira.
Jeste malo u šetnji (kaže se svakome koga se sretne hodajući ulicom – ne zna se zašto: malo)?
I drugi put ( obvezatni odgovor na zahvaljivanje).
Stari – novi, na primjer, predsjednik. Tako velemudri novinari oslovljavaju osobu koja je obnašala dužnost predsjednika pa je zatim ponovo izabrana na isti položaj.
Sve u redu ko na Bledu. Nikad se nije saznalo zašto bi na Bledu bili sve u redu. Srećom, propašću Jugoslavije i ta se duhovitost isparila.
Na neki način. Već nekoliko godina najomiljenija uzrečica domaće društvene elite. Upotrebljavaju je svi – industrijalci, pisci, «estradni» radnici, novinari …. Svi koji javno nastupaju. Izgovaraju je izrazom lica koji jasno pokazuje da su svjesni svoje otmjenosti, pameti i odnjegovanoga ukusa. Oni produktivniji u istoj rečenici kažu «na neki način» i po tri puta: «Jer, kad su se oni, na neki način, već dogovorili kako će ubuduće djelovati, onda, ajmo reć, treba na neki način očekivati da će se toga na neki način i pridržavati. A što ta fraza ne znači baš ništa, nego samo opterećuje rečenicu poput smeća, nikoga nije briga.
Prepoznali su u tome… E to je novo, nekomunističko, dostignuće. Nije relikt prošlosti. I tako više nitko ne uočava, opaža,
Glave na okup! To je nova, izvorna, lozinka nastala u našoj mladoj demokraciji, kojom se poziva na nastojanje da se otkloni kakva nevolja. Mudraci u komunizmu imali su jednako pobudno geslo, samo što je ono glasilo malo drugačije: «Drugovi, sješćemo i dogovorćemo se.» Bilo je mnogo sastanaka na kojima se, poslije višesatne rasprave, zaključilo da sudionici što prije moraju sjesti i dogovoriti se. Slično završavaju i današnje sjednice na kojima se glave stavljaju na okup.
Prosječni naš sugrađanin od kolijevke pa do groba upotrebljava 300 do 500 riječi, a kad mu zatreba kakav ukras pjesničkoga govora, pronađe ga među klišejima koje je naučio napamet. Mnoge ni ne razumije. Najviše 500 riječi dostaje da bi se izreklo baš sve što u prosječnom pristojnom građanskom životu treba reći. To zvuči više nego tužno, ali nije zato manje istinito. Razgovori se sastoje od nabrajanja činjenica (da je netko umro, da se netko rodio, da se oženio, da je završio fakultet, da se zaposlio u inozemstvu pa se namjerava ili ne namjerava vratiti, da se netko rastavio, da mu djeca idu u vrtić …). I tako se može satima razgovarati. Jer na nabrajanje činjenica jednoga sugovornika drugi odgovara svojom brojalicom, a još je bolje ako imamo prijatelja ili susjeda čiji život također obiluje činjenicama.
I tako, neka nam Bog bude na pomoći.
Post je objavljen 27.11.2007. u 17:18 sati.