
Listala sam Juatrnji na kauču dok je on vrtio programe na televiziji.
Pola novina o izborima, a ovoga puta ja nisam pratila nijedno sučeljavanje niti skup.
Donio mi je kavu, malo preslatku za moj ukus, ali ima vremena.
Ja uvijek mislim da ima vremena.
Otišao je do kompjutera, upalio se i čitao mi šta ima novo u wowu.
Pitaju da di sam ja i kad im kaže da sam kraj njega odvraćaju mu da neka bude ozbiljan.
A mi se smijemo.
Istovremeno, on se šeta gradom sa sinom i kupuju trenerku i tenisice.
A ja sam s njima i ne znam što radim.
Čak ne dijelim ni savjete jer mi ih je puna kapa.
Dijete ni ne pita tko sam, što mi je malo čudno.
Gleda me velikim smeđim očima i kad ga podragam po obrazima stidljivo mi se smješka.
Kad su djeca u pitanju, ne smiješ biti nametljiv.
Ono što ja kupujem su božićne čestitke.
Iako mi ih je ostalo još od prošle godine.
A vjerojatno ih ni ove neću stići poslati.
U kinu su Jaganjci i lavovi. Možda će me oni malo smiriti.
Post je objavljen 27.11.2007. u 12:14 sati.