Kad pogledam svoj život, onako u cjelosti... i moju prošlost, i sadašnjost, a i budućnost, postavljam si toliko raznih pitanja da mi ponekad uopće nije jasno što ja radim ovdje, na ovom svijetu.......no dobro, to je normalno, svaki si čovjek barem jednom postavi to pitanje, ali kad ga ja postavim sebi, tu se vežu još i razna druga pitanja kroz koja dolazim do zaključka da sam možda užasno pogriješila u nekim stvarima, da sam donijela neke krive odluke.... jer ponekad, kad se osvrnem oko sebe, ne znam bi li radije plakala ili vrištala... osjećam se izgubljeno..... nekad čak pomislim da sam... rođena da gubim... a čak i one male stvari koje me čine sretnom... ne traju... A oni ljudi... zbog kojih mislim da ujutro vrijedi ustati se iz kreveta... čak ni oni nisu uvijek tu... i bojim se... užasno se bojim da ću izgubiti i te ljude, ljude koji uspjevaju održati osmijeh na mom licu... a trebala bih biti sretna jer netko takav uopće postoji... netko tko me ne voli vidjeti tužnu... ali svejedno...bojim se...