Marketing
Draga mama!
Nikad Te nisam vidio, nikad čuo… Ja sam te samo vruće želio, ali Ti to nisi htjela. Ti ne možeš zamisliti kako se moje tek nastalo srce zgrčilo, kad sam čuo da ću biti ubijen od ruke svoje rođene mame. Ti to ne možeš znati, jer je Tvoja mama bila tako dobra, pa Te iako u teškim ratnim danima, nosila iz skloništa u sklonište, brinući se za život svog malo čeda, Tebe mama… Ne, ona nije ni pomišljala na ono što si Ti učinila.
Ja nikad nisam vidio svjetlo dana, nisam primio ničiji osmijeh, ničiji pogled. Sve što sam vidio bilo je tako kratko, svega mjesec dana, i onda ona strašna osuda… To nije bilo baš tako davno, ali moji se vršnjaci sad raduju, pjevaju, igraju… A ja? Ja nikad nisam i nikad neću doživljavati ono što oni sada doživljavaju, jer sam bio Tvoj teret. Zar sam u svom prvom mjesecu života, u sebi nosio toliko zlo, da si Ti mama, bila prisiljena učiniti najgore…?
Jasno mi je: Bio sam začet u grijehu, ali ja sam se ipak radovao svijetu, suncu koje će grijati moje tjelešce, vjetru koji će svojim laganim dahom pirkati kroz moju kosicu, da ću kao beba biti omiljen među djecom, da će se gurkati tko će me voziti, nosati, šetati… Sve sam to sanjario u Tvojoj utrobi, iščekujući to svjetlo dana i radost života, i ne sluteći tu strašnu jezivu rečenicu: „Moram ga ubiti…! Ali mama, ne!!! Ne diži ruku na mene, koji sam Ti se toliko radovao, misleći: vidjet ću blago lice svoje majčice, koja me toliko voli. Molio sam Te i preklinjao, vikao sam iz utrobe Tvoje, moleći za dar života, ali me Ti nisi htjela čuti. Ah, kad bi samo znala kolika je gorčina obuzela moje srce…? Nisi mi pružila život. Nisi htjela da očima gledam, da trčim, da skačem, da se veselim, Ti si mi to uskratila…, ja sam drhtao, grozno sam s tresao od boli, od samoće, od smrti…Ti me nisi htjela… Nisam to mogao ni zamisliti u radosti za životom i Tobom. Od onog prvog dana mog života, mog začeća, postala si mi toliko draga, toliko sam Te uzljubio, ali… U tom trenutku pomislio sam da nitko na ovom svijetu ne trpi kao ja. Ustvari, ljudsku bol nisam ni poznavao, mislio sam da jedini trpim i bilo mi je još teže. Sa sudbinom sam se morao pomiriti.
I kad sam već bio ubijen, pogledom uprtim u zemlju, još uvijek sam se bojao misleći da sam sam. Ali nije bilo tako. U nekom mračnom prostoru, vidio sam puno dječaka i djevojčica, poput mene. Prolazili su pokraj mene, nekom bezcilju, šuteći, pozivajući me svojim mrtvim pogledom da ih slijedim u jamu smrti. Pošao sam. Oh, koliko je samo bilo mama bez ljubavi, mama poput Tebe. Tada sam imao društvo, ali oni su bili toliko tužni, svi su bili uplakani, kao ja. Koliko sam tek tada plakao…? I svi smo bili tužni, oplakivajući istu sudbinu, i svakog trena pridruživao sam se netko novi. Bilo nas je beskonačno mnogo, bez osmijeha, bez riječi, bez daha, bez igre, bez ičeg i ikog, u nekom čudnovatom strahu s istom mišlju: UBIJEN SAM OD RUKE ROĐENE MAME…
Post je objavljen 27.11.2007. u 08:50 sati.