Moj prvi posao u Ukrajini prošao je fantastično!!
Hrvata u Kijevu ima svega 17, od kojih je 10 bila izborna komisija - dakle, posla gotovo i nije bilo. Podijelili su nas u dvije smjene, tako da smo Tanja i ja bile u jednoj, a Nino u drugoj. Zahvatila nas je smjena subota popodne, nedjelja ujutro. S tim da smo se u nedjelju u 19h svi trebali okupiti, te pročitati, pregledati, izbrojiti, provjeriti, zapakirati, zapečatiti i ispodpisivati 101 birokracijski podatak. Moram vam reći da to nije nimalo zabavan posao, a samo je 16 listića bilo u pitanju (1 glasač se nije pojavio, i zeznuo nam 100% odaziva… ts ts). No, usavršila sam davanje autograma, za dane mojih pet minuta slave. Moram još samo naučiti koji smiješak ide uz koju situaciju.
Uglavnom, da se vratim na naš fantastični prvi posao u inozemstvu… U komisiji nas je bilo pet - uz nas dvije, bila je tu još jedna mlada cura (zaboravila sam njenu funkciju, nešto u vezi gospodarstva), te blagajnica i naš super šef u ulozi zamjenika predsjednice izborne komisije. Mi, eto, nismo osvojili milijun na milijunašu (ako čitate Ninotov blog znat ćete da njegova smjena je), ali smo zato našli krivo pitanje. Atmosfera je bila poprilično opuštena i neradna, jer za raditi ništa i nije bilo – osim kada bi netko došao glasati. A kad bi se neki glasač napokon pojavio, svi su odmah potrčali k'o da se plača po učinku. Srećom nije tako, već se bome fino plača (pogotovo kad uzmemo u obzir da je nama dvjema veleposlanikova žena donirala svoju plaću jer smo mi ipak studentice. Napokon netko tko to cijeni i razumije! Još jednom hvala, gđo. Marina!!). No, ni nas dvije nismo zaboravile da smo studentice, pa kao takve, uspjele smo nabaviti različite kompjuterske programe na ruskom i ukrajinskom, iskoristiti mogućnost korištenja sefa veleposlanstva (u smislu polaganja svojih stvari, ne uzimanja tuđih), te se najaviti za neku kavu čim bude prilike. Također, tamo smo se i hranile i pojile, ali ne zato što smo studentice, nego su to mogli i drugi. Nino je, pak, slijedeći naš primjer, možda uspio isposlovati i veš mašinu. I kao šećer na kraju, nakon napornog radnog dana, veleposlanik nas je pozvao k sebi na šampanjac i kolačiće. A tko bi to odbio, pa makar i ne bio student… Inače, veleposlanik i žena mu djeluju izrazito simpatično. I imaju presmiješnog psa. U principu nam se većina naših vikend - suradnika jako dopala, i cijelo iskustvo je bilo baš zanimljivo.
U svakom slučaju, tijek izbora je bio mnogo ugodniji od samih rezultata izbora.
Post je objavljen 26.11.2007. u 21:41 sati.