3: Nada
Probudilo me bubnjanje tihe kiše po prozorskim oknima. Nakon uobičajenog napada živčanosti zbog nesnosne bjeline mojih zidova u sobi, odjenuo sam se, i nakon osobito strašnog sukoba s četkom za kosu (u zadnje vrijeme nije bilo razloga za češljanje) – iako sam ostao bez pune šake kose – izašao sam na kišu pod kišobranom sa svojim fasciklom pod rukom. Bio sam od glave do pete u crnom, uključujući i dio iznad glave (kišobran). Ali ispod te guste, mračne krinke osjećao sam iskricu – iako slabašnu – koja je možda – i samo možda – mogla razbuktati plamen u meni. Plamen koji je odavno dogorio.
Razmišljao sam putem prema redakciji Snapa. Ovo bi moglo udahnuti život u mene. Otvoriti me prema ljudima. Pomoći mi da zaboravim mračnu osobu koja se krila u meni. Da zaboravim čarobnjaka koji je uzrokovao toliko nevolja. Čvrsto sam odlučio da će odsada prevladati ova osoba. Pametan i sposoban dečko koji zna zašto je ovdje gdje je.
Tako će mi biti bolje.
Kromirana vrata dizala su se otvorila otkrivajući pogled na potpuno bijeli prostor.
Točno ispred mene se nalazio velik stol od vrlo svijetla drva, dojmljiva izgleda, za kojim je sjedila jedna vrlo visoka plavuša sa – vrlo zanimljivo – crnim izrastom. S lijeve i desne strane stola su se nalazila staklena vrata. Na onima s desne strane je pisalo „Boom“. Ovuda se – očito – prolazilo prema redakciji Booma, valjda najsirovijeg, ali i najnekonvencionalnijeg trač časopisa u zemlji.
Na vratima s lijeve strane je pisalo „Snap“. Da budemo do kraja iskreni, Snap nije bio mnogo bolji od Booma, ali barem je umanjio senzacionalnost. Oduvijek sam volio pisati pa sam osjećao ubod uzbuđenosti zbog toga što ću vidjeti kako funkcionira jedan časopis. Predstavio sam se plavuši iza golemog, svijetlog diva i prošao kroz vrata. Nakon nekoliko zbunjujućih okreta po uskom hodniku, ugledao sam staklena vrata na kojima je pisalo „Urednica“. Vidio sam da Anna nešto kopa po papirima na stolu. Pokucao sam. Nasmiješila mi se i pozvala me unutra.
„Hej, Luke.“ Vedro je rekla, „kako si?“
„Dobro sam, hvala.“ Odvratio sam, malo ukočeno, ali hej, ovaj put joj možda čak i nisam slagao.
„Odlično onda. Možemo početi. Dakle, ova ruža…“ rekla je kad je preuzela fascikl, pokazujući na crtež koji je prikazivao bijelu ružu na koju kaplje krv, „bi bila idealna za ispovijest cure koja je izašla iz dvanaestogodišnje depresije i sad počinje novi život.“ Zakolutala je očima.
Ostao sam zatečen.
„Ovaj…zar to ne bi trebala biti dirljiva priča?“ Upitao sam, iako se i meni učinila blesavom.
„Ma daj, Luke! Vidim da misliš da je priča glupa. Kad i je!“ Rekla je široko se smiješeći.
„Dakle…“ počeo sam, malo promozgavši, „ti uopće ne želiš biti urednica Snapa, ha?“
„Pametan si. Naravno da ne. Jedva čekam da odem iz ovog smeća“ puhnula je, „ali to smeće se zapravo prodaje pa je plaća i više nego dobra. Žalosno, stvarno…“
„Da, takvo smeće se slaže s raspoloženjem javnosti. Dajte im tračeve, postere i ljubavne afere, pohrlit će na kioske. Ali ne daj bože da pročitaju nešto zaista pametno…“ ogorčeno sam rekao.
„Slažem se, ali hej, hajde da ovo obavimo. Uz malo sreće, dobit ćeš pristojan honorar, a ja ću se uskoro maknuti odavde.“
Nakon kratke obrade crteža Anna je primila očito hitan poziv i morala je izaći iz ureda. Zadužila me da provjerim recenziju jedne nove romantične komedije. Naravno, trebalo je nazvati filmski časopis da nam pošalju što se zapravo događa u filmu. Nazvao sam ih. Dobio sam neka zlovoljnu žensku. Na telefon se javila bijesnim „Što hoćete!“ i apsolutno je odbijala spojiti me s nadležnim. Prijetio sam da ću se žaliti glavnom uredniku, na što se ona grohotom nasmijala. Zatim sam je tražio da me spoji s nekim drugim, bilo kime i nakon nekoliko arogantnih komentara se spremala spustiti slušalicu,
„Molim vas da me spojite s nekime tko mi može dati recenziju filma „Love us“. Zovem iz časopisa Snap i…“
„Što ste rekli? Snap?“
Dakle ipak me slušala.
„Ooooh, predivan časopis. Evo odmah ću vam faksirati.“ Apsolutno je promijenila ploču. Na kraju razgovora mi je došlo da se rasplačem zbog ljudske pohlepe i žudnje za senzacijom.
Raspoloženje mi se s vremenom pogoršalo, ali još sam se osjećao vrijednim života. Nakon dva tjedna mojeg tajnog posla u Snapu izašlo je već nekoliko mojih crteža. Anna i ja smo se sprijateljili. Bila je simpatična, ali tek sam prije nekoliko dana shvatio da je zapravo dosta povučena, kao i ja.
Svi su urednici, reporteri i ostali zaposlenici bili malo glupavi, ali dovoljno inteligentni da znaju što će intrigirati javnost i prodati časopis. Bili su u jednakoj mjeri zlobni i majstori u svojem poslu. Otrovati ljudske umove. Polazilo im je za rukom. Anna me na neki način vodila kroz život i imao sam osjećaj da mi nešto želi prenijeti. Nisam bio siguran u to, ali znao sam da me nije zaposlila samo zbog crteža. Na meni je bilo slušati i učiti i osjetio sam se kao da konačno imam oslonac. Nekoga tko će mi pomoći. Opet sam to radio. Oslanjao sam se na ljude, morao sam. Ali znao sam da ako me Anna iznevjeri…neću se oporaviti. Prijatelji su mi okrenuli leđa, a ja im nisam mogao prestati vjerovati. Još Su mi uvijek nepodnošljivo nedostajali, ali odlučio sam uništiti taj dio sebe. Zakopati ga vrlo duboko, da ostane samo ova osoba. Sad kad sam imao voditelja, osjetio sam se izgubljeniji no ikad. Nada koja je nedavno zasjala opet se počela gasiti.
Post je objavljen 26.11.2007. u 19:21 sati.