sad,nakon svega...sad,kad sam ti najdalje...
dalje nego sto sam ikad bila pitam se je li sve ovo vrijedilo?
Prije bili smo daleko jedno od drugog...nismo se culi neko vrijeme kao ni sad,ali bar sam pricala o tebi,bio si mi iznadi svih...bolji od drugih,a sad...
sad se ne cujemo,ali vise ni ne pricam o tebi...i kad te spomenu samo okrenem se i idem dalje...
ali iako je najglasnija tisina izmedu nas do sad,ne mogu a da ne mislim o tebi.
Trudim se,stavarno se trudim...pokusavam misliti o bilo cemu...ali...tesko je.
Razocarao si me...daleko si od onoga sto si nekad bio.
Nisi ni sam svjestan koliko si me povrijedio,neces to mozda nikad ni znati,ali i ne moras,nije vise ni vazno.
Znas,molila sam Boga za srecu,to mi je prijateljica rekla.Ona je sad sretna.
Isla sam kroz noc i molila da budem sretna,ali nisam molila kao prije...za tebe,za nas...
NE,u ovoj molitvi nije bilo tebe,a jos manje nas...bila sam samo ja!
MOzda ces shvatiti da se vise ne molim za tebe,mozda ces shvatiti da se na nebu ugasila jedan malena zvijezda. Nasa zvijezda.
Molila sam svaku vecer,mrak kao da je upijao svaku moju rijec...
i je li me Bog cuo pa poslao njega?
Post je objavljen 26.11.2007. u 19:17 sati.