Pregled posta

Obljetnica bombardiranja Zadra 1943.

Zvučat će pomalo čudno, bombardiranje Zadra 1943. godine. Zašto pisati o tome? Iz jedne mape sam izvukao stari novinski članak, pogledao datum i zaključio da ne bi bilo loše podsjetiti ili naučiti ljude o tom događaju. Neke podatke sam izvukao s Wikipedije.

Zadar je u svojoj povijesti bio razaran nekoliko puta, zadnji put u Domovinskom ratu. Najgore je bilo u Drugom svjetskom ratu kad su Saveznici zbog toga što su se talijanski fašisti povukli, a njemački nacisti zauzeli grad, bombardirali grad 80 puta. Tako kaže članak, a Wikipedija navodi 30-50. Što je istina, ne znam. Po svjedočanstvima znam da su bombardiranja bila izuzetno česta, da su ljudi jednostavno prestali brojati. Ljudi govore da je to bilo odobreno od vojnog vrha na čelu s Titom, da bi grad koji je nasilno talijaniziran izgubio obilježja (a ta obilježja su mu davala kulturu) talijanštine. To nije potvrđeno, a nije nevjerojatno.
Činjenica je da je na kraju svega od Zadra ostalo manje od petine infrastrukture.

28. studenog 1943. godine u bombardiranju koje je trajalo 15 minuta poginulo je 1500 osoba (Wikipedia kaže 200, a ja se ipak vodim za novinskim člankom i svjedočanstvima obitelji).
Sjećam se priča svoje bake i djeda. Djed mi se, ako se dobro sjećam, sakrio u crkvu Sv. Šime da bi na izlasku u ruševine na ulici našao svuda razbacane ljudske ostatke. Po ulici, granama drveća. Nakon bombardiranja, ljudi koji su stalno gladovali, tražili su hranu po ruševinama spremišta za vojsku (magazini). Grad je bio u potpunom rasulu.

Bombardiralo se Cerariu (to se danas službeno zove Voštarnica, iako ljudi i dalje koriste stari naziv, a moram priznati da mi se stari više sviđa), Brodaricu, Forum, Kalelargu po cijeloj duljini (dakle, praktično cijeli Poluotok), Narodni trg, Novu rivu, Gradsku bolnicu.
Bombardiranje je trajalo do kraja 1944. godine. Dosta je bombi završilo i u moru, neke su detonirale, šaljući gejzire u zrak više desetaka metara, a neke i dan danas stoje na morskom dnu.
Grad je anihiliran. Ostalo je nešto po predgrađima, nekoliko zgrada na Poluotoku, dok je sve ostalo bilo uništeno. U bombardiranjima je najveću štetu izazvala vatra, koja je ostavljala samo nosive zidove. Stanovništvo se razbježalo po okolnim naseljima, a sam Zadar je praktično opustio. Wikipedia navodi da je u gradu ostalo još 4000 ljudi, s čime se ne bih složio. 4000 na području grada, no na Poluotoku te u obalnom području kopna, što se i danas uzima kao centar grada, nije bilo gotovo nikoga.

Na Novoj rivi je uništeno 12 austrougarskih palača i Glavna pošta. Oko Foruma stambeni blokovi. Kalelarga je bila potpuno zatrpana ruševinama. Uništena su škola kod Sv. Krševana, crkva Sv. Marije, crkva Gospe od zdravlja, baptisterij katedrale Sv. Stošije. Od svega što je uništeno, obnovljene su samo crkve. Kamenje ruševina korišteno je za nasipavanje obale i cesta.
Odlukom socijalističkih vlasti opljačkana je i potpuno razrušena zgrada Teatro Verdi, gradsko kazalište nadaleko poznato po svom luksuzu. Bilo je to najveće i najljepše kazalište na cijeloj istočnoj obali Jadrana i opravdano je pridonosilo statusu Zadra kao kulturnom i općem središtu Dalmacije.
Što se tiče Nove rive, koja je bila popularno mjesto za šetnju Zadrana, nacisti su je minirali pri povlačenju.
Na kraju rata, stanje je bilo potpuno usporedivo s razaranjem Dresdena.

Evo nekoliko slika razorenog Zadra sa istim tim slikama snimljenim ove godine. Snimio sam tamo gdje sam mogao, jer neka mjesta sa starih fotografija jednostavno nisam mogao prepoznati zbog težine oštećenja.

Poluotok, no meni neprepoznatljivo.

Pogled iz ulice Šimuna Kožičića Benje (siječe Kalelargu, tj. Široku ulicu), pokraj današnje Glavne pošte. Ta ulica siječe Kalelargu.

Pogled sa zvonika katedrale na crkvu Sv. Marije. Pri dnu slike mjesto današnjeg Arheološkog muzeja.

Isto mjesto, pogled na jugozapad, danas neprepoznatljiv jer je tu sada parkiralište i veliki otvoreni prostor. Primijetite da su srušene zgrade imale lijepe starinske kamene ograde.

Prva slika je snimljena početkom 20. stoljeća i na njoj se vidi sve što je na drugoj slici srušeno. Zadnja slika je snimljena ovo ljeto.

Ovo mi je teško odrediti, no prema ova dva zvonika, reklo bi se da je ova fotografija snimljena s mjesta iza crkve Gospe od zdravlja. Da je slika šira na lijevo, mogao bi se vidjeti i uništeni Teatro Verdi.

Priznajem da mi je bilo sablasno okidati ove slike, shvaćajući da je neki meni neznani fotograf prije više od 60 godina ove iste prizore gledao kroz okular. Moguće je da je bilo više fotografa, možda i civila.
Što je tim ljudima prolazilo kroz glavu dok su se penjali oštećenim zvonikom? O čemu su razmišljali dok su iz ptičje perspektive gledali uništenu metropolu Dalmacije - nekad prosperitetni grad, a zatim hrpu sivih kostura zgrada kroz koje puše vjetar?
Danas, kad se popnete na zvonik, vidite narančaste krovove, zgrade, ceste i ulice, cestovni promet, ljude kako dolje hodaju ulicama. Čujete život. Ljudi koji su ovo fotografirali nisu čuli ništa. Nezamisliv osjećaj. Svuda samo nijanse sive i crna boja.
Socijalizam koji je tada nastupio obnovio je Zadar, no puno je toga učinjeno krivo. Izgrađeno je puno zgrada u stilu koji koketira s brutalizmom. Nije to općenito ni loše, no loše je ako je na krivom mjestu, a to je Poluotok. Forum je znatno reduciran. Teatro Verdi je uništen samo zato jer je podsjećao na Talijane, a napravljeno je novo, manje i neusporedivo siromašnije. Priča se da su dijelovi koje se opljačkalo, odnešeni u Split, no tu informaciju nisam provjerio.

Za kraj, ovdje imate pogled s gata na Obali Petra Krešimira IV. (Nova riva), tzv. Titovog gata. Ne znam mu današnje ime. Ime visoke građevine lijevo nisam uspio saznati.

Tko bi rekao da je danas prelijepi grad nekoć bio hrpa ruševina?


Post je objavljen 28.11.2007. u 01:15 sati.