glas u studeni
poznaje samo okolicu
a već teži umiranju
obraćam mu se visoka stasa
"moze li se to desiti sada?"
šutke gleda i pregledava đžepove
kao da odgovor leži pod manšetom
a tada kaže promukla glasa
ostavi me jer dobro sam
cijenjen što još sam na svom
prepusti me studeni i hrapavom lišću
zar ne vidiš da mi se obračaju ogoljele grane
bolujem bez potrebe da se liječim
biramo samo između manjeg zla
nijedan izlaz ... ne ... takva strategija može samo zakazati.
da bi se svi spasili potrebno je čekati
i pod uvjetom da zaspimo u studeni
tlo će nas obilježiti i nikada nećemo nestati
izvukavši ruku iz đžepa
ostarjelu i providnu blijedu
primaknuvši je svijetlu
neprepoznatljiva oblika
kao da je bila u pijesku vremena.
Post je objavljen 26.11.2007. u 10:06 sati.