"... samo te oči posečene vetrom koje sjaje baš kao i moje
znam da znaš, al ne vidiš i ne čuješ,
i ne znaš koje male stvari se broje,
i dok porazi se roje,
plašim se da priznam da postojiš,
rane gnoje,
i da mi fališ,
fale mi dodiri, fale mi reči, fali mi osmeh, fali mi lice,
fale laži, fale sitnice..."
Nazvala me prije nekih mjesec dana kad je došla s puta. Popričali smo i rekli smo da ću ju nazvati kad dođem doma, jer je bio petak i mogao sam si priuštiti zvati ju s fiksnog telefona. Došao sam, zvao ju, nije se javljala. Uskoro stiže poruka da je vani, i da će me nazvati kad dođe doma. Nije me nazvala. Prošao je dan-dva, bio Halloween, htio sam ju zvati u NA da malo vidi kako mi ovdje feštamo. Nije me zvala. Kasnije sam dobio poziv za svečanu večeru u našičkom hotelu povodom 10. darivanja krvi. Veliko, svečano, pun kurac hrane, živa glazba, ples, i sve besplatno. Mogao sam povesti nekog sa sobom i ne platiti gotovo ništa za to. Pozvao sam nju (naravno, ja sam nju nazvao telefonom) i ona mi je najprije rekla da može.... dva dana poslije stiže vijest da ne može, jer taj vikend ide negdje na more, valjda raditi, ali da će mi javiti još za definitivno. Pa sam čekao, iako sam ih morao nazvati u Crveni križ da potvrdim rezervaciju. Krenuo novi tjedan, i taj petak je bila ta večera. Ona se nije javljala. Na kraju sam joj poslao poruku, i odgovorila mi je da ipak neće moć doći na tu večeru. Planirao sam otkazati, ali me stara ipak nagovorila da idem. Pa sam išao. Sam. I bilo je lijepo. Dobra hrana, besplatna cuga cijelu noć i prava slavonska tamburica.
SAMO ŠTO SAM CIJELO VRIJEME SJEDIO OKRUŽEN 40-GODIŠNJIM ANONIMUSIMA KOJI SU BRIJALI SVOJ FILM! LICE MI SE UKOČILO OD OSMJEHIVANJA NASILU! Totalno jebeno sam. Ali dobro, nisam ju htio osuđivati zbog tog. Trebala je para, to je bila činjanica....
Ali prva strijela u srce je bilo kad sam popričao s jednom frendicom s faksa. Nedavno, na mom rođendanu, njih dvije su se upoznale. Nyka i Marina. O Nyki već dosta znate, vi koji me redovito čitate, a Marina je u biti u ovoj priči samo katalizator moje spoznaje i mog potonuća u ništa. I tako se Nyka, dok je bila mjesec dana u Makedoniji čula s Marinom, čula se s njom i kad se vratila... ali meni nije mogla poslati poruku, ne, nije mogla...
Malo je licemjerno kad ti netko dvije godine priča, i kad i sam misliš i vjeruješ da si s nekim povezan toliko duboko da ne znaš ni sam kako ti je život izgledao prije nego što si ju upoznao. Toliko duboko, toliko dobro smo se razumjeli i kužimo da pun kurac stvari nismo ni morali izreći... jednostavno smo znali... naš mali balončić... I licemjerno je kad čuješ od posrednika (Marine) sasvim slučajno da se ona nije javljala ne samo meni nego se nije javljala nikome, jer se htjela odmoriti od ljudi... to mi kaže njena nova frendica koju zna nevjerojatna tri mjeseca. Super. Znači, toliko sam poseban, i toliko joj puno značim u životu da se morala odmoriti od svih, pa i od mene... divota...
I tako, prošlo neko vrijeme, u međuvremenu sam saznao da je našla stan i da se seli. Taj četvrtak je Marčelo nastupao u Osijeku, pa sam dogovarao da Marina i ja odemo na taj koncert. Pozvala je Nyku, ja se nisam bunio. Došli na koncert, ona, naravno, kasni. Useljavala je, pa je imala ljude u stanu. Doletjela je taman na vrijeme. Chelo je počo repati taman 5min kasnije. I tak lijepo. Stojimo, pjevamo, repamo, uživamo u koncertu, i zasvira jedna pjesma koju sam joj par puta poslao u sms-u, pa joj to napomenem, a ona nasloni svoju glavu na mene i napravi facu a-joj-kako-je-to-slatko-od-tebe.... Prođe još nešto vremena, i ona odluči častiti, pa mi tutne 50kn u ruke i zamoli da odem po cugu. Odem, naručim, pokupim cugu i donesem ljudima. Idem joj vratiti 10kn i još kunu-dvije u sitnom, a Nyka uzme cenera i za metalni ostatak mi kaže: "E, to si uzmi, to mi ne treba."
Ja sam stajao, gledao u nju i nisam mogao vjerovati. Ja JESAM student, i NEMAM para, i ISTINA JE da mi svaka kuna puno znači, ali JOŠ UVIJEK IMAM PONOS! Nisam prosjak! Sića mi je, valjda i nesvjesno negdje skliznula na pod. Htio sam ju poslat u kurac, pokupiti se i otići, ali ipak sam došao tamo zbog koncerta, a ne zbog nje, a i jakna mi je bila ostala kod Marine, jer ona živi 2min od mjesta gdje je bio koncert.
I ta noć je prošla, i onda, prije dva tjedna, pošaljem Nyki poruku da skokne do mene na kavu i/ili večeru i da joj spržim Marčela na cd, što joj obećah na koncertu. Ona mi javi "Za 20min mi dolazi legica na kavu". Oke, javih joj da, ako ne ode prekasno, da mi se javi, da ću vjerojatno biti budan. Odlučio sam se uhvatiti pisanja novog romana na kompu, ali kao što to kod mene obično biva, pobrkam u glavi inspiraciju, i neka moja unutarnja pitanja i dileme. Nisam uspio napisati ni punu stranicu, kad sam samo stao. Prazan.
Zatišje.
Mozak mi Tabula Rassa
Zatišje pred buru.
Znam taj osjećaj, i znam što mu slijedi.... i najednom me uhvati. Masa pitanja, masa dilema, masa sranja u glavi. Razmišljao sam o onome o čemu inače ni ne razmišljam, kako su ljudi ljudima tuđi, kako, zašto toliko zla čine jedni drugima, čine sami sebi, kako je sve toliko u kurcu, i zašto. I u zenitu tog svega, sve to s Monikom.
Pola sata poslije sjedio sam na krevetu, buljio ispred tri zapaljene svijeće, postavljene u savršeni jednakostranični trokut, s litrom vina u rukama i buljeći u polagano titranje plamičaka. Javio sam se Marini, s nekom porukom u poludeliriju, s nekom isprikom za neke apstrakcije koje su stvarnije nego što obično mislimo, i onda mi ona ponudi da dođe do mene. Rekla je da joj nije bed, jer je autom u blizini na kavi.... na kavi? Pogodite s kim i kod koga u stanu? I zbrojio sam dva i dva... i nema veze, i to sam progutao u sebe. Došla je Marina, svojski se trudila da mi popravi raspoloženje, ali nije uspjela. No barem me izmorila tim razgovorom, pa sam uspio zaspati. Barem tu noć. Sljedeće su bile nesane.
Uskoro, došla je utakmica Hrvatska-Makedonija, i društvo se počelo okupljati kod mene u stanu, a ja sam brzinski morao kod Marine poslati mail, jer u stanu nemam net. Došao, i usput ju pozovem da s nama gleda tekmu, jer cura stvarno prati sport. Kaže ona da ne može jer već ima dogovoreno da gleda s nekim drugim. Rekoh joj hladno, nek mi pozdravi Moniku. Marina je zastala. "Kako znaš da idem kod nje?". I iskreno, nisam znao kako, ali sam jednostavno znao... nakon minutu-dvije, pita me jel prekasno da promjeni odluku, pa joj rekoh da nije, nek dođe kod mene ako hoće. Pristala je, i odmah uhvatila mobitel da otipka poruku. Sve je malo šugavo sad bilo to s Marinom, ali ako sam ju već pozvao, onda poziv stoji.
Poslije tekme sam s društvom otišao zapiti, a Marina doma. I to je zadnji put da se Nyka uopće spominjala u razgovoru, to je zadnji put dosad da sam razmišljao da se čujem s njom. Iako Marina kaže da je Nyki neopisivo bed zbog svega toga, Nyka jako dobro zna da ja nisam jedan od onih ljudi koje treba pustit da prođe... meni vrijeme ne pomaže....
I sad čekam, čekam da vidim kako će se razvijati, čekam da vidim koliko duboko ja mogu potoniti u razočarenju i bijesu na samog sebe. Jednom sam si u životu dopustio da budem tuđa hrana za ego, i od tada se zarekao da nikad više to neću biti. I, evo, opet mi je uspjelo... sranje.
Sva ta situacija toliko je groteskna da me boli glava. Toliko usrana da sam se već u više navrata do sada oblačio i usred noći išao u višesatna lutanja gradom... slušalice na uši i kud god me noge odnesu. Taman tada je pao snijeg, godio mi je smrznuti, mirni prizor. Ali nije jenjavao kaos u meni. I taj kaos još uvijek traje, i još uvijek boli. U vražju mater.
"...al` noć je gluva. I sve od spolja guta tišina…"
Post je objavljen 26.11.2007. u 02:07 sati.