Zivot…shto je to? Je li zivot samo jedan? Ima li ga nakon smrti? Ili nakon zivota zauvijek nestajemo? U zaborav, u tamu…
Draga mi je ona uzrechica; „Zivot je san izmedju dva budjenja.” Ja ga tako dozivljavam. Zivot je san! I zato…neka bude sharen, veseo, ispunjen…
„Blago siromasima duhom; njihovo je Kraljevstvo nebesko.
Blago ozaloshchenima; oni che se utjeshiti.”
No to nije razlog da nam zivot prodje u tuzi! Obogatimo ga!
U svojih devetnaest godina proshla sam mnogo toga. Uchila sam o zivotu, uzivala u njemu, putovala (i gubila se), plakala, zeljela njegov kraj, gubila se u labirintima tame i pronashla sam sunce.
Nakon smrti bliske i voljene osobe, pitala sam se ima li zivot uopche smisla. Postoji li Bog i ako da, kakvo je to ”dobro” stvorenje kada ti oduzima ono najmilije?! Mnogi su prichali; „Vrijeme lijechi rane!”, „To je tako trebalo biti.” ili „Bog zna shto radi!”, ali… to ti u tim trenucima apsolutno nishta ne znachi. Svaki dan zapochinjati, prozivljavati bez njega, u svim lijepim trenucima veseliti se sam, u svim teshkim trenucima plakati sam… To iscrpljuje, jako!
Vidjeti ga u svakom licu shto dodje na tvoj put, chuti ga u svakoj pjesmi koja negdje svira i na kraju shvatiti da sve je to samo josh jedna iluzija… Bol! Tama! Ochaj!
Pochinjem se sve vishe povlachiti u svoj mali svijet, pochinjem se skrivati i bjezati od ljudi, gradim zid oko svoga srca. Postajem ravnodushna i hladna.
„Gubim vjeru u nadanje, a sad stvarnost postaje, razbio se brod o kamenje.” Gubim se. Ne vidim sunce, zaklanjaju ga sivi oblaci; Ne chujem pjesmu, tishina ju gushi; Ne vidim prijatelje, pobjegla sam od njih; Moja obitelj, ne poznaje me; Bog... pokushavam se sakrit od Njega, ali… On me vidi, On me pozna i On me voli. „I kad more podivlja, nebo skriju oblaci, Bog mi novu snagu da, da pjevam da se pomolim”
Polako… malo po malo ustajem. U labirint tame prodire sunce, njegova toplina me grije. Ponovno pronalazim smisao svoga zivota. Mozda ne znam koji je, ali znam da ga imam. Osjecham ga! „U trenu nevrijeme je stalo, na nebu se sunce pojavi, pjesma se zaori prostranstvom i zlo more umiri.” Ponovno se vracham prijateljima. Pruzaju mi ruke, vode me. Tada mi je dragi prijatelj rekao da postojimo zbog drugih i da je prava radost radovati se srechi drugih. I ima pravo!
Napokon odluchih promijeniti boje svoga zivota!
Dosta je vishe sivila i tuge! Vrijeme je da na paletu svoga zivota dodam dugine boje! I polako ih dodajem… I prekrasno je!
Kad nam se zatvore jedna vrata u zivotu toliko ochajavamo da ni ne vidimo nova vrata, vrata obasjana suncem i zivotom. Na svako pitanje postoji odgovor! Odgovor je tu, ispred nas, no vidimo li ga? Dugo sam gledala u krivom smjeru, iza sebe, u proshlost, no sada… pogled ispred mene, pogled u buduchnost je prekrasan!
Nakon Dade bojala sam se voljeti, bojala sam se zbliziti s ljudima. Bojala sam se novih gubitaka.
Mnogo sam krivih ljudi upoznala, mnogi krivi ljudi upravljali su mojim zivotom. No mozda je to tako trebalo biti! Kako je Gabriel Garcia Márquez rekao; „Mozda Bog želi da upoznash mnogo pogreshnih ljudi prije nego shto upoznash pravoga i na tome chesh mu, kada se to bude desilo, biti zahvalna!”
I jesam, zahvalna sam Mu! Na njemu!
Obogatio je moj zivot, unio je nove boje, boje sigurnosti, prijateljstva, ljubavi. Boje nade u novo sutra.
Zahvalna sam i njemu i Dadi i Bogu! Jer znam da me vole. Jer znam da imam dva andjela, jednoga tu, pored sebe i jednoga gore! =) Ne bojim se! Napokon se ne bojim!
Post je objavljen 26.11.2007. u 00:27 sati.