Pišem ti u ovim noćima koje nemaju kraju, u noćima koje nikako ne nalaze svitanje. Živim u iščekivanju novih kretanja, novog trenutka. A uvijek nekako stojim na mjestu, kao na stanici... Čekam i čekam, a ne krećem. Stojim poput stupa i prečesto gledam u prošlost. Kao da me love neki trenutci koji su davno minuli.
A znaš da sam uvijek nosio srce na dlanu... I prečesto saznavao da je tada najranjivije. No uvijek si me pridizao, Oče, i uvijek si bio blizu.
Nisi nikada dao da posustanem, nikada nisi digao ruke od mene.
I hvala ti na tome.
Danas te molim za dar poniznosti. Da mogu spremno prihvatiti sve što mi život nosi, molim te kao i na početku da budeš uz mene.
Post je objavljen 25.11.2007. u 22:45 sati.