I opet me *dugo* nije bilo…
Dijelom, kao da nisam ni osjetila da je prošlo više od dva mjeseca … (osim pri pogledu na kalendar … i navečer… kada bi mi nedostajalo toplih riječi sa dragih blogova koje nažalost nisam često stigla pratiti – potrudit ću se nadoknaditi to… :) )
...
Svašta se događalo…
Bilo je tu svih boja…
Nijansi koje volim i malo manje volim…
Od toga, da sam se prebacila sa redovnog studija na izvanredni kako bih se mogla više posvetiti poslu…
Uostalom, tako sam i željela cijele ove i dijelom prošle godine otkako sam počela raditi u istoj firmi preko student servisa…
A sada neki su mi pogledi u glavi drugačiji…
...“Čovjek valjda neke stvari shvati tek kada mora…
Jer zaista je istina da čovjek često vidi samo ono što želi vidjeti…
Tako je bilo i sa tim nekim stvarima na poslu…
Koje su mi prije izgledale draže… možda ljepše u neku ruku...
Sretnije…
Šareno obojane…
A sada kada sam napokon progledala što se tiče nekih ljudi, situacija i ostalog...
Slika je ipak malo drugačija...
No i dalje je to posao koji volim raditi...
I dalje su tu neki ljudi koji su mi jako jako dragi... :)
Pa onda (u velikoj većini vremena) oni nedostaci i crne mrlje izgube svoj smisao...
...
I nekako dok većinu vremena provodim na poslu (i puno manje vremena imam za ostale stvare) shvatila sam...
Da su Roditelji u pravu kada kažu - Prvo škola pa onda sve ostalo… :)
Jer čim je „ozbiljan“ posao u pitanju, faks je uz to izgubio onaj primaran smisao…
Najviše zbog toga jer mu puno manje vremena možemo posvetiti... a to dosta zna otežati situaciju vezano uz polaganje ispita i ostalog (jer nakako ispadnete iz tog đira tamo...)
A roditelji kažu da se trebamo školovati kako na poslu ne bi bili tlačeni od strane nesposobnjakovića, lijenčina i sličnoga…
Barem kažu da ako završimo faks nećemo imati toliko toga u svojoj radnoj okolini…
Valjda…
Ja još uvijek nekako rado vjerujem u ono što mi otac govori…
U ono što mi je govorio dok sam bila djevojčica…
Klinka koja gotovo sve vjeruje…
...
I puno sam se smijala u zadnje vrijeme…
Jer dosta je ljudi oko mene koji mi uljepšavaju dane…
Toplim riječima, širokim osmijehom, zagrljajem ili samo svojim prisutstvom...
Jer zaista postoje ti neki ljudi koji se nađu često pored nas kada zatreba...
Bilo na poslu, na putu do doma, kod kuće…
Na Jugu…
Naše Zvijezde...
...
A i jesen je pridonijela tome da mi je osmijeh na licu… (jako volim jesen :) )
Duge šetnje prirodom…
Šetnje ulicama obojanim u zlatne nijanse…
Lišćem koje se vijori kako automobili prolaze…
Ljudi kojima se često žuri i ne mare za ljepotu koja im je pred očima...