Marketing
Diani Beach
Lagano uljuljkani u to da smo na ovoj ogromnoj plaži potpuno sami, barem neko vrijeme nismo vidjeli niti čuli ikoga, izvalimo se na suncu.
Malo mi je bilo čudno da se ova crnkinja sunča no valjda je htjela biti solidarna sa mizunguom koji se peče te je glumila da joj to godi.
Nisam mogao izdržati a da ne pitam
"Kaj vas crnce sunce ne može opeći?"
"Pa i ne baš. Osim ako smo na podnevnom suncu i još ostanemo predugo onda nas koža malo zateže"
"Čuj nešto sam razmišljao!?"
"O čemu"
Istina nisam siguran da li sam baš zapravo razmišljao ili je jezik preuzeo kontrolu. Opet.
"Bi li htjela doći u Europu?"
"Da naravno" - lice joj se ozarilo.
Pred oči mi dođoše svi mogući i nemogući problemi koje sam si ovim pitanjem natovario na glavu. Baš mi je ovo trebalo.
"Kada?" - nastavila je na moju nesreću.
"Pa ovaj dogodine. Kad prođe zima u Europi. Ali ako bi slučajno bilo ikakvih problema onda možda ja dođem ovdje"
"Može i tako"
Malo sam se izvukao. Barem mi se učinilo.
* * *
Da naše samovanje ne bi predugo potrajalo pobrinule su se grupe trgovaca koji su jedan po jedan počele stizati do nas i nuditi nam razne privjeske, narukvice sa obojenim kuglicama, ogrlice sa drvorezbarijama i kange svih boja i veličina.
Izgleda da se iza onog skupa palmi nalazi cijela tržnica, dobro skrivena od objektiva mog fotića. Očito su nas vidjeli još prilikom dolaska no nisu nas htjeli otjerati odmah. Dali su nam priliku da se raskomotimo i umislimo da je plaža samo naša.
"Ne hvala. Ne treba nam ništa" - bio je naš najčešći odgovor.
I tako jedan po jedan nastaviše svraćati i dosadilo nam to.
Sva sreća memorija moje pratilje još valja. Sjetila se da sam je jednom pitao kakvog je okusa onda ono što se originalno nalazi u kokosu. Dogovorili smo se da idući trgovac koji dođe može zaraditi jedino ako donese kokose.
Nismo dugo čekali. Pojavio se i nakon našeg odbijanja bio se spreman okrenuti.
"Hej čekaj. Možeš li nam nabaviti kokos"
"Može"
"Koliko će nas to koštati?"
"50 KSH"
"Donesi onda"
Izgubio se između palmi i našeg vidokruga. Nakon 15 minuta pomislih da od svega neće biti ništa i da je otišao negdje gdje je zarada manje zahtjevna.
Prevario sam se.
Evo njega i nosi dva kokosa. Veli da je morao otići malo dalje jer ovi ovdje nisu dobri.
Valjda nisu zreli ili štoliveć.
Pruživši mi jedan samo sam ga pogledao.
I kaj bi ja sad trebao napraviti s time.
Shvativši valjda s kime ima posla uzme kokos u ruke i oguli vanjsku zelenu koru te nožem sa par udaraca probije i unutarnju drvenastu koru.
"Izvoli"
Otvaranje kokosa
"Hvala"
Lagano približim kokos sa njegovim sadržajem i pošnjofam. Nikakav smrad ili neobičan miris nije dopro do mene. Otpijem gutljaj.
Slatkasta, gusta voda. Ništa posebno.
OK. Možda da sam na pustom otoku i da ništa drugo nema doli kokosa. I jasno mog otvarača u blizini. I da sam jako žedan. Onda možda.
* * *
Onaj drugi ponijeti ćemo sa sobom.
Napokon smo ih iscrpili. Prestali su dolaziti ili su samo odlučili dati nam malo vremena pa ponovo u napad.
Shvativši napokon da je vrijeme samoće i odmora, nesigurno i kratkotrajno izvalismo se natrag. Izvadismo redbull i još malo onih ljutih indijskih grickalica.
Pokušavao sam kontrolirati riječi koje će jezičina izreči i nekako mi je to, skoro sam siguran i uspijevalo.
Sunce se okrenulo i sad je naša sjena postala mjesto pod suncem.
Pokupimo stvari i odosmo metar dva dalje. Temperatura je i dalje rasla i polako mi je bilo dosta ovoga.
Još me na kraju i sunčanica lupila pa mi se počelo svašta priviđati.
Deve
Pred očima mi se pojaviše deve i njihov vodič.
Fatamorgana.
Bio sam sto posto siguran. Jedino što me razbudilo bio je poziv i pitanje želimo li ih isprobati.
Nakon što nisam bio siguran što je stvarnost a što priviđenje još bi se samo na nešto poput deve trebao popeti.
"Hvala. Možda drugi put"
Probao je još jednom malo spustivši cijenu. No nije nas nagovorio.
Polako on i njegova karavana nestadoše sa obzora. I kao da je taj događaj označio prekretnicu u današnjoj vrućini. Polako se počeše skupljati oblaci nad Indijskim oceanom. Reče mi pratilja da plima dolazi. Često i promjena vremena s njom.
"Znaš kaj mogli bi se otići poslikati do onog čamca. Ha?"
"OK."
Vjetar kao da se htio umješati i ostaviti svog traga na fotografijama počne snažnije puhati. Nakon par škljocaja shvatim da bi bilo lijepo imati zajedničku uspomenu. Kao da me čuo. Evo ti našeg otvarača iza palme. Mahnem mu da dođe.
Namjestio sam mu fotić i zamolio ga da pričeka dok se ne namjestimo.
Opalio je i evo nas. Kamen gori, val se pjeni..... zagrljeni zagrljeni.....
Zagrljeni
* * *
Vrijeme ovdje stvarno zna biti mušičavije čak i od mene. Od predivnog dana i sunca koje prži pretvorilo se u vjetrovito i pomalo zabrinjavajuće.
Valovi su sve žešće udarali u pješćani žal. Voda je dopirala skroz do onog nasukanog čamca.
Mislim da bi bilo dobro poć.
Istog mišljenja bila je i pratilja. Pokupili smo stvari i krenuli prema baru. Pijesak se nahvatao posvuda i jedva čekam tuš.
Stigavši sklonimo se pod natkriveni dio i naručimo po jedan Krest i Stoney (đumbirov gazirani sok).
Ona će prva pod tuš a ja ostajem čuvati stvari. Usput ću malo odmoriti oči i glavu na jastucima koji su se baš slučajno tu našli.
Nije prošlo puno kad je došao red na mene da se odem osvježiti.
U kupaonicu bez vrata.
Ne znam da bih u Europi bio kadar ovako se tuširati no ovdje me baš bilo briga. Nekako sam uvjeren da golotinju ovdje ne doživljavaju na onaj način da je to nešto čega se treba sramiti i od čega treba zazirati.
A na kraju godilo je toliko da me stvarno ne bi brinulo niti da sam tuš trebao dijeliti. No dobro volio bih i društo izabrati, onda.
Vrativši se do bara vidim da je more totalno promijenilo obalu i sliku od ranije.
Valovito
Dovršimo piće i zaključimo da je dosta za danas. Vraćamo se u Shanzu.
Uhvativši matatu počinje noćno razgledavanje od južne obale do Mombase. Vidim da dosta ljudi žvače nekakve grančice i pitam se što li je to.
"Miraa" - veli mi pratilja. To se žvače kad ti je jako vruće ili si umoran. Jedan svežanj košta i do 400 KSH.
"Ako hoćeš možemo kupiti malo na povratku na trajekt."
"'Ajde može. No nadam se da to nije nekakva droga."
"Ma daj. To ovdje svi žvaču"
Uvjerila me pa smo kupili manji svežnjič i dvije šake žvakačih guma. Ubrzo sam shvatio i zašto. Te grančice odnosno kora su odvratnog okusa i gorke.
Žvakama ih malo neutraliziraš. Uzeh nekoliko grančica no odusadoh nakon 3-4 komada.
Za mene samo žvake, molim.
* * *
Navratili smo u onu internet telefon govornicu.Obzirom da je vremenska razlika jedan sat pomislim da će valjda sada, ako uspijemo uspostaviti liniju, nekoga i biti doma.
Glas s druge strane dolazio je kao da razgovaram sa strojem. Minutu kasnije i rastrgan. Ponekad bih samo šutio jer nisam bio siguran hoću li dobiti odgovor na prvo ili zadnje postavljeno pitanje. Gotovo da nakon spuštanja slušalice nisam vjerovao da sam ustvari razgovarao sa nekime koga poznajem.
Gužva u ovom gradu izgleda ne prestaje. Iako su svjetla na matatuima upaljena treba dobro gledati na sve strane. Trubiti po mogućnosti čim češće.
Nekako smo se dokotrljali do Shanzua. Dogovor je da odemo do "Sonia"-e na večeru.
Iako su na meniju svakakve delicije. Čak i krokodilsko meso odlučujemo se za najobičniju pizzu. Kad je stigla i kad sam ju probao bilo mi je žao.
No kaj je tu je. Nekako prožvačemo ne baš ukusno podgrijanu smrznutu pizzu, zalijemo ju sa Tuskerom....
Počinjem osjećati sunce i njegov učinak na svojoj koži.
Mogla bi ovo biti besana noć....
Na terasi se skupilo podosta ljudi..... Dolazi bend i počinje glazba..... Preko hitova 80-tih i 90-tih do neizbježne Malaike.....
Malaika, nakupenda malaika.....
Lagano i nježno uvela me u noć....
Noć za pamćenje....
Post je objavljen 25.11.2007. u 19:30 sati.