Pregled posta

And I know my weak prayers are not enough to heaL

... by: HIM - Sacrament

Nemrem si pomoći. Ni ne treba mi pomoć. Tek sam shvatio kad te netko indirektno moli za pomoć, a iskreno je ne želi, već FAKING pažnju. Takav sam bio ja. A nikad viŠe.

Hold on a bit,
just let me go,
in this lonely ocean,
Wind and her blow..

Just let me go,
everyone somehow dies,
and swim away,
in your very lies.

Napisana pjesma jučer ( danas oko 2 ujutro ) dok stvarno nisam imao što za raditi. Također sam razmišljao da ipak krenem igrati World of Warcraft. Ali ne. Istresao sam se na papir. Nakon svega, zaključujem da zaista jesam dosadan ako ne budem femi jeh. Komentari tipa "Ne nisi" bit će obrisani, već sam ih podosta obrisao iz prijašnjih postova. Ali neću nikad brisat iskrena mišljenja. Tipa Lorino "think pink", vidim da uđe dublje u post i da se i ne moramo sresti, vidjeti i da joj se ne moram jadati, vidi moje probleme, i začudo se trudi pomoći mi, iako uđem u nekakvu jedinstvenu ekstazu kad pročitam njene komentare, sreća ne traje dugo, dovoljno je da pomaknem oči od ekrana, i vidjet ću gdje sam zapravo, i da nitko meni neda da ulazim u ekstaze. Jebeš ga, ionako nitko ne smije. Osjećam se prevareno. Čak iskorišteno. I ponekad zbog te samokritičnosti osjećam da uopće nemam pravo ništa na ovom svijetu komentirati. I ne, nisam onakav tipa da se treba ubiti, jer ta emo doba iza mene su daleko izgubljena, ali zaista se trudim krenuti mekšim putem, ali ništa nije takvo, tog mekšeg tipa, ja sam jedna iskrena nesreća. Također sam kukavica. Imam veliki problem da nikom ne želim reći ništa u lice. Čak se bojim nešto napisati na blogu. Kao, na primjer, Hansovo mišljenje o meni....
DAVOR: Dubokoumni frend, jako dobar frend iako vise ne izlazimo, al jebiga obveze, a ni ne zivimo bas blizu. Pomogo mi je oko puno stvari, ali sam i ja njemu iako brijem da je zaboravio. Zabavan tip, malo je femij, ali ok je, mislim super. On ide u IX. gimnaziju i jako je pametan. Davor trebo bi bit malo agresivniji.
Objavljeno na njegovom blogu prije nekih mjesec dana. Istina. Ne laže. Čak se jeli malo ponosim time... I imam problem da uopće nisam agresivan. I ne ljutim se. A trebao bih. I ono što je vjekoslav rekao ...
... A u fizickom je bolje pokazati zube jer ljudi su pokvarena bica koja bi svasta napravila zbog svog jadnog i nezasitnog ega... Ego bih ja opisao kao nesto najjadnije sto su ljudi mogli razviti u svojoj evoluciji
Objavljeno na njegovom blogu 22.11.2007, i dakako nezaboravno.
Da, mogu si zamisliti život bez ikoga. Sada je to lakše nego ikada. Naravno, da ne generaliziram, ne mislim na sve ljude. Mislim na one bezvrijedne. Po mom režimu. Niski prag tolerancije, doduše, a mnogo bi ih ispalo.
I možda se mnogima ne svidim, ali takav sam. I ne moram se svidjeti. Ali važno mi je da mi ne prilaze onda. Da me ne vide. I ne čuju. Niti ikad pokušaju. Da bar ima blockanja kao na MSN-u, ili na World of Warcraftu, promjena servera, ili ignore lista. Ili jadne zadaćnice u kojima se mogu ispucati, i da profesorica to pročita, te spomene da je preintimna da bude pročitana, i onda sam sretan jer sam uspio ostvariti ono iznošenje intime na papir, djeljenje, i lakši sam koju kilu. Možda mi postovi i nisu više zanimljiviji, ali ja se osjećam zaista lakšim kad ih zapišem. Neka imam 2 komentara. Meni je samo stalo da ih pročita par osoba koje želim da pročitaju.
Žao mi je - Matej, Mario, Maja i ostali - do promjene je svakom. I ne osjećam pripadnost niti jednoj ekipi - po prvi put u životu. Osjećam se jeli samo. A nije nam dosadno vani. Ne držimo se zajedno. Za ručice. Više nismo do pola noći u onom mračnom parkiću, ne barimo se više, ne puštamo mjuzu i ne provociraju nas mali uličari. Možda bih trebao natjerati vas na sve to da se ponovi. Jer je meni bilo zabavno. Slušao sam glazbu koja mi se sviđa, imao curu u štiklama u krilu, također sam u svom kvartu, koka kolu i male napolitankice od 4, 50 kuna kupljene na stanici od busa 222 , i ko mi kaj može. Dakako, pričam o savršenom večernjem provodu. Nije patetično. Ali iskreno zamišljam još neke osobe kraj sebe. E to je patetično. Želim ih puno. Puno više nego što nas ima. I to svi ljudi iz gimnazije. Možda smo više manje svi tu nekak, i možda mi generalno svi nekak odgovaraju, ali neke bih stvarno u društvu uvijek zauvijek. Ali to je savršen život i osjećam se jadno pisati o njemu. Jebeš ga, svi se volimo i svi se mrzimo. Približava se kraj mome postu. Polako, i sigurno razmišljam što da napišem za veličanstveni kraj.
A najveća dosad primjećena promjena na samom sebi je da mi se ljudi zapravo i ne sviđaju. Neki... Počeo sam razmišljati da ima više i manje vrijednih. Ima glupih i pametnih. I zlih i dobrih. I ružnih i pametnih. Možda me samo to razmišljanje truje, postajem sam manje vrijedniji, ali zaboli me faking :P.


Volim ovu curu gore. Jako. Neki je prepoznaju. Neki ne...
MRZIM DEVETU, ali kul su mi ljudi u njoj.

Ne borim se s nikim, a čini se ko da se svi žele boriti sa mnom. A ne znam, kakav je to užitak..

Post je objavljen 25.11.2007. u 13:32 sati.