"George?"
"Da?"
"Mirišiš."
Prasnuo je u smijeh. A stvarno, sad kad mi je bio tako blizu, stvarno sam primijetila kako miriši.
"Ramona, jel' se bojiš?"
"Da. Iskreno, da. Bojim se."
Da, bojala sam se. Srce mi je tuklo užasnom brzinom. Obuzeo me čudan osjećaj. Bila sam na neki način jako sretna, u Georgovom zagrljaju i kada sam pogledala natrag u dvoranu, vidjela sam svoje prijateljice. Tek sam tada shvatila što je uistinu bitno.
Ali jako sam se bojala u tom trenutku. Doći će monstrum, koji mrzi sve osobe miješane krvi i želi osvetu. Ne samo samo Georgeu, nego čitavom Hogwartsu. I osveta nije jedino što želi, nego ponovna moć.
George me pogledao, svojim očima nebeske boje i tiho je rekao:
"Volim te."
Usne su mi se razvukle u osmijeh. Odgovorila sam mu,
"I ja tebe. Da, volim te."
Još jednom me poljubio.
Srce mi je skoro eksplodiralo.
***
"Ramona, strah me." rekla mi je Tara.
"Znam. A i mene."
Riječi u ovom trenutku nisu baš pomagale. Samo sam je zagrlila. Tara inače nije voljela izljeve osjećaja u javnosti, ali sad je snažno uzvatila zagrljaj.
Bal se bližio kraju. Profesori su molili da se učenici polako počinju povlačiti u spavaonice, kako bi bili zaštićeni od mogućeg napada.
"Oprosti, ali što se zbiva?" Upitala me jedna djevojka.
"Emm, pa, čula si za moguć napad?"
"Ma da, al zbilja je to Voldemort? Moji djed i baka su ga poznavali, još kao Toma. Ajoj, oprosti, ja sam Emina Malfoy."
"Ja sam Ramona Cavalier. Da, Voldemort je u pitanju. Čudim se kako učenici nisu u panici, i kako se bal održao."
"Ma da. Ali mislim da mnogi nisu svjesni te opasnosti. Voldemort nije baš spominjan. I oni koji znaju o čemu se radi, misle da je slab. Ali ja mislim da nije. Ljudi se više ni ne boje izgovarati njegovo ime."
"Toga se ni ne bi trebali."
"Bilo mi je drago upoznati te.... Eh, trebamo u spavaonice. Ne ideš?"
"Neznam. Malo me strah ići spavati."
Emina je uputila neki pogled suosjećanja i otišla iz dvorane.
***
Ja, Tara, Bella, Michael, Rick, George ostali smo zadnji u dvorani. Krenuli smo u spavaone, no jak vjetar nas je zaustavio.
Ali nee, vjetar ne.
On.
"Čekali ste me, vidim."
Tara je vrisnula. Ja i Bella smo se skamenile. A George... On je puknuo.
"Što želiš? Gdje je moj otac?"
"Hahaha... Jedan dječak se na me postavlja. Interesantno. Što želim? Osvetu. I nastavak."
"Kakav nastavak?" upitala sam držeći Taru i Bellu za ruku.
Znatiželja je ubila mačku.
"Svoj nastavak. Nastavak onoga što mi pripada. Ono što ću dobiti! Želik.
m to i dobit ću to. I neće me ponovo klinci spriječiti." počeo je urlati.
"U-Ubit ćeš nas?" Michael se usudio pitati.
"Nee. Još nije vrijeme. Neću još dobiti ništa od toga. Zasada."
"Zasada?" Rick je bio zbunjen.
"Da. Zassada. Jer na kraju svi ćete biti ubijeni mojom rukom." pobjednički je rekao.
"Što želiš od nas? I nisi mi rekao, gdje mi je otac." ponovio je George.
"Rekoh što želim. A od vas što želim? To ćemo vidjeti... A tvoj otac? Ccc, on me razočarao. Ona prljava Gryffindorka."
"Zašto si sad tu ako nas nećeš ubiti?" prozborila sam.
"Da prenesete poruku Dumbledoreu. Možda je mislio da je pobijedio, ali ni on sam ne shvaća koliko je on zapravo taj koji je slab."
Sad je uputio pogled prema Belli, i lagano doklizio do nje.
"Opet se susrećemo. Vidiš onda, koliko te onaj Neil volio. Nekoliko riječi koje je želio čuti i odmah mi te doveo. Sjećaš se?"
Bella ga je samo prezirnim pogledom promatrala. Zatim je maknula pogled, a glavu dostojanstveno držala gore. Nije ju slomio riječima.
"On je gad." Tara je rekla.
"A ti si...", okrenuo se prema Tari, pomirisao je i rekao "mutnjakuša. Neil je možda gad, ali je barem čissstokrvan".
Ovaj "s" u čistokrvan, je zasiktao kao zmija. Ništa čudno.
Pitate se, zašto ga nas šest sad nije napalo. Imali smo štapiće u blizini. Ali ne bi ništa postigli. Još uvijek premalo znamo. A i osjećali smo... to ne može biti tako jednostavno.
"Do sljedećeg puta. I ne obećavam da to i neće biti zadnji." rekao je i nestao u mraku.
***
Tara se svalila na pod. Pridružila sam joj se. A zatim i Bella. Primile smo se čvrsto za ruke.
"Još smo žive!" rekla sam.
Izmamila sam im osmijeh.
No, bili smo šokirani. Znali smo da nas očekuje nešto veliko.
Još nije pobijedio. Ni neće. Hogwarts će se boriti.
I držim se Georgovog savjeta: živimo za trenutak.
I nikad, obećali smo si, nikad nećemo odustati.
To je ono, što nas je držalo. I ni na koji način se nismo osjećali poraženo.
Otrčali smo do Dumbledora. Kad smo mu ispričali, kao da je to očekivao.
"On nosi veliki gnjev u sebi. I nema granica. Ali ono što ja nikako ne želim, jest da vi snosite nekakav teret. Još ste petnaestogodišnjaci." rekao je.
"Profesore, ali vjerujte u nas." rekao mu je George.
"I vjerujem. Vjerujem da možete. Ali ne želim."
"Ali profesore... zašto se baš nama uvijek obraća?" upitala sam.
"Netko od vas mu je jako bitan. Ni on sam još nezna zašto i tko." i to je bilo sve što smo mogli saznati.
***
Nakon ovog trebao nam je san. Sutra krećemo u istraživanje. Ja, Bella i Tara, ako treba, provest ćemo cijeli dan u knjižnici.
Ovaj puta, susret s Voldemortom nije bio borba. No tko zna što će biti sljedeći puta?
Nismo više mogle. Skinule smo cipele i bose hodale stepenicama do spavaonica. Bile smo užasno umorne od svega.
No, tada sam čula kako me netko doziva.
"Gospođice Cavalier!" zvala me profesorica Preobrazbe.
Okrenula sam se i pokraj nje vidjela još dvije osobe.
"Mama? Tata?"
Ok, ovaj post je malo dosadan. Priznajem. Ali zanimljiviji nije mogao biti, ne bi bilo u skladu s pričom i nastavcima. Pa eto, nadam se da ste bar malo uživali. =)
Pozdrav!
Post je objavljen 24.11.2007. u 22:57 sati.