Marketing
Non est aurum omne, quod radiat
Ništa se nije promijenilo.
Kad to kažem, mislim na nekoliko prošlih mjeseci. Ponovno sam se navikla na Hogwarts.
Tog jutra sam se probudila umorna. Mrzila sam jutra. I ponedjeljke.
Bio je ponedjeljak ujutro. Krasna kombinacija.
Spremala sam se ponovno suočiti sa svijetom koji mrzi mog oca. Iako sam ga voljela, i ja sam prema njemu osjećala neku vrstu mržnje. Smatrala sam da nije fer što mi je zbog njega djetinjstvo uništeno. Kao mala sam uvijek bila sama. Kad bih šetala ulicom i vidjela neku djevojčicu u pratnji svoje majke, jasno bih čula šapat: "Makni se. To je ona mala Riddle."
Nisam se rado sjećala svog djetinjstva. Uvijek sama, slušajući zle planove svog oca. Kad god bih ju vidjela, majka bi mi upućivala ledene poglede.
Nije bilo lako biti dijete najvećeg crnog maga u povijesti.
Njega zapravo nije bilo briga. Nije me volio. Gledao me kao potencijalnog smrtonošu i ništa više. A to što djeci treba ljubavi u odrastanju bilo mu je nevažno.
Istina, mogao me prepustiti majci. Ne da bi me ona voljela, ali ipak...
Htio je da idem u Hogwarts. Da se može još nekoliko puta vratiti na peron 9 i 3/4. Još nekoliko puta vidjeti skrletnu lokomotivu. Još nekoliko puta vidjeti na njoj natpis HOGWARTS EXPRESS.
Dakle, ponedjeljak ujutro. Astrid je već odavno navukla pelerinu i pripremila knjige. Bila je prekrasna i ja sam joj se iskreno divila. Ja sam ju vidjela kao savršenu u svakom pogledu, iako sam znala da ona to zapravo nije.
Ustala sam i pogledala se u ogledalo. Tamna kosa stršala mi je na sve strane. Očito sam opet imala noćnu moru. Moje oči su odražavale usamljeno djetinjstvo i dušu zarobljenu u tamnicama koje su mi ostavili moji pretci. Riddle. To je bilo ono što me opisivalo. Moje prezime. Jedna riječ osudila me na ignoriranje i odbacivanje. Riddle.
Pogledala sam Astrid. Ona mi uvijek ostaje.
Astrid: Ideš li napokon?
Uzela sam svoje knjige i otišla u Veliku dvoranu. Sjela sam kraj jedne nove djevojčice i nasmiješila joj se. Ona je prestrašeno ciknula i otišla na drugi straj stola. Riddle. Zagonetka. Ali ja nisam željela biti zagonetka. Željela sam da više ljudi poznaje pravu mene.
* * *
Stajala sam pred učionicom Preobrazbe čekajući sat. McGonagallica je stigla.
McGonagall: Hajde, ulazite, brže. Vi ne, gđice Riddle. Ravnatelj vas je pozvao u svoj ured. Lozinka je "kisele kokice".
Bez riječi sam se uputila prema kamenoj vodorizi na prvom katu.
Ja: Kisele kokice.
Vodoriga se pomaknula u stranu otkrivši zavojito stubište.. Uspela sam se i pokucala.
Dumbledore: Naprijed. Oh, zdravo Lene.
Ja: Dobar dan, profesore.
Dumbledore: Sjedni.
Sjela sam i zagledala se duboko u njegove bistre plave oči.
Dumbledore: Pozvao sam te ovamo da razgovaramo o tvojoj usamljenosti. Primjetio sam da imaš samo jednu prijateljicu. Astrid.
Ja: Riddle - rekla sam tiho.
Dumbledore: Molim?
Ja: Riddle - ponovila sam glasnije.
Dumbledore: Da, to je tvoje ime.
Ja: Ne, to je mnogo više od mog imena. To je biljeg, žig. Kao da mi preko cijelog čela piše RIDDLE. I zbog toga sam osuđena."Ona je Riddle, makni se od nje. Ona je Riddle, čisto zlo. Nahuškat će svog oca na tebe ako ju krivo pogledaš!"
Dumbledore: Oh.
Da je on meni izložio takvu situaciju, ni ja ne bih rekla nešto više od "oh". Jer - što on tu zapravo može poduzeti?
Riddle. Riječ koja me osudila na samoću. Imala sam Astrid. Ali jednog dana ćemo morati završiti školovanje u Hogwartsu. Jednog dana će nam se putevi razići. I ja ću se naći sama protiv svih. Poput mog oca.
Post je objavljen 24.11.2007. u 19:55 sati.