2: Prilika
„Hvala…“,uspio sam promucati gledajući u njezino lijepo lice. Njezina je kosa boje ugljena veličanstveno odudarala od sedefastog baršunastog pokrivača koji nas je okruživao. Zračila je. Njezine intenzivno svijetle oči su me probadale.
„Sve u redu,“ odgovorila mi je tečnim glasom, „samo malo bolje pazi.“ Blago se nasmiješila.
Kimnuo sam.
Zatim je pogledala Adrianov grob.
„Čula sam za njegovu smrt,“ počela je, „strašno je to. Poznavao si ga?“ To je rekla glatko, bez uvijanja ili nelagode. Učinilo mi se da je bila i mrvicu sarkastična.
„Da, jesam. On mi je bio najbolji prijatelj.“ Odgovorio sam.
„Moja sućut. Nije bila lijepa smrt…“ sada je ostavila rečenicu nedovršenom i apsolutno je bila sarkastična, kao da ne vjeruje u razlog njegove smrti ili, još gore, da zna kako je umro.
„Je li smrt lijepa na bilo koji način?“ Moje je pitanje zvučalo prilično hladno i oštro, ali samo se neveselo nasmijala.
„Može biti, ako je prihvatiš kao takvu. Sve, pa čak i smrt ima svijetlu stranu. Samo je moraš vidjeti.“
Zaustio sam da joj odgovorim, ali zaustavio sam se. Bila je potpuna neznanka. Bilo mi je jasno da je pametna, govorila je tečno i odlučno, ali učinila mi se neugodno pronicavom. Moj se prvi osjećaj još nije izgubio, osjećao sam da je drukčija. Ipak, samo sam još jednom zahvalio i okrenuo se. Prošao sam kroz nadvoj i zaputio se kući, kad je moju prazninu zamijenio novi val boli.
Dani su prolazili sporo. Snijeg je jenjavao, pretvarajući se u odvratnu kišu koja je preplavila grad i potpuno razmočila zemlju, preobrazivši pločnike u blatnjava polja. Nisam mislio na Njih, barem ne svjesno. Moji su me osjećaji razdirali, bol nije prestajala. Zato sam ih prenio na papir. Nikad nisam bio pretjerano dobar u crtanju, barem je to bilo moje mišljenje, ali morao sam se istresti. Moji su crteži krvarili, preklinjali i žalili svakim kvadratnim milimetrom površine. Bili su crni, mračni. Baš kao i ja u tom trenutku. Potpuno sam propao. Nisam znao za što živim. Koji je moj cilj? Moja namjena? Škola me nije zanimala. Ocjene mi nikada nisu bile gore. Ali nije me bilo briga. Tražio sam se, ali nikako se nisam uspijevao pronaći.
Jednog sam kišnog i tmurnog dana nosio fascikl sa crtežima na skeniranje u fotokopiraonu. Htio sam svoju tugu i na zaslonu kompjutorskog monitora. Naravno, čim sam ušao u tu malu, zapostavljenu i skučenu prostoriju u jednoj pokrajnjoj ulici, ispred mene je vijugao red mrzovoljnih, pogrbljenih građana Moon Hallowa. Nisam mogao shvatiti zašto se zgražam nad njima kad sam ja zasigurno ostavljao mnogo gori dojam. Raskuštrana, duga kosa, kolobari boje lavande, upalo, blijedo lice i crni vuneni kaput. Zato sam samo čekao u redu. Trebalo mi je sigurno trideset minuta da dođem na red kad se pozamašna gospođa u pedesetim godinama, vidljivo umjetne nijanse natapirane, crvene kose postavila pred mene stavivši obje ruke na pult okrenuvši ih prema van. Naherene naočale su joj se njihale na dugom nosu.
„Šta trebate?“ upitala me upadljivo iznerviranim tonom.
„Ovaj, molim vas da mi skenirate po jedan primjerak ovih crteža i stavite na USB.“ Rekao sam.
Udahnula je kao da sam je zamolio da mi rukom prepiše pedeset primjeraka Biblije, a zatim je ščepala fascikl i istrgnula mi USB kabel iz ruke. Zatim se teškim korakom udaljila. Nekoliko mrzovoljnih ljudi koji su ostali u kopiraoni je zagunđalo kad je u prostoriju ušla djevojka duge crne kose i svijetlih očiju. Kad me ugledala razvukla je usne u osmijeh. Nisam mogao a da joj ne uzvratim istom mjerom.
„Hej!“ rekla je vedro približivši mi se. Ostali su ljudi izgledali gotovo uvrijeđeno što se netko usudio tim tonom obratiti nekome.
„Bok.“ Rekao sam, zapravo iskreno sretan što je vidim, „što ti ovdje radiš?“
„Oh, ja sam urednica časopisa Snap,znaš, časopis za mlade. Ovi kopiraju jeftino,a baš mi nešto treba…“
Prekinuo ju je očito izvještačeni kašalj. Pozamašna je gospođa stajala iza pulta pružajući mi fascikl i kabel. Uzeo sam, a djevojka me prekinula: „To su tvoji crteži?“, preuzela je fascikl i pregledala ga.
„Ovo je stvarno dobro.“ Zvučala je iskreno, pa sam se blago nasmiješio.
„Usput, zovem se Anna.“ Pružila mi je ruku.
„Oh, ja sam Luke“ rekao sam, rukujući se s njom.
„Ovi su crteži zaista dobri. Ako mi dopustiš, objavila bih neke u časopisu. Naravno, uz navođenje tebe kao autora. Mogao bi crtati za časopis. Ako hoćeš…“
„Zbilja?“ upitao sam. Bio sam iznenađen i sretan. Pružila mi se prilika za novi početak.
„Da, naravno, dobio bi i neki honorar…“
„Da, da naravno. Hvala ti na prilici. Bilo bi mi drago.“ Prtljao sam, prvi put nakon dugo vremena osjećajući mali grč sreće.
„Odlično. Daj samo da razmijenimo brojeve mobitela, može?“
Već sam posegnuo za mobitelom, ali ljudi oko nas su se uzbunili. Svi su djelovali kao da bi mogli povratiti upravo ovdje i sada, vjerojatno zbog topline našeg razgovora. Gospođa na pultu je kiptjela od bijesa. Ispričao sam se i platio, a zatim mi je Anna dala svoj broj.
Izašao sam sretan. Možda ne onako kako bi netko pojmio uobičajeni osjećaj sreće, ali sigurno sam se osjećao bolje nego prije. Možda je ipak postojala nada za mene. Neka šansa – iako slabašna – da se izvučem iz ovog mraka koji se nadvio nada mnom.
Post je objavljen 24.11.2007. u 17:14 sati.